Hleba i ćirilice

03. 01. 2009. 22:00

Инспирација и за накит

Jedan čovek – mnogo mogućnosti. Ivan Stratimirović je kao inženjer tehnologije radio skoro 30 godina u BIGZ-ovoj štampariji, koja je svojevremeno bila među najmodernijima u svetu. Dugo je bio i profesor Više politehničke škole. Sa nekoliko kolega i nekadašnjih studenata saosnivač je udruženja „Kultura ćirilice“ u kojem se zalažu za predstavljanje svih prednosti i vrednosti našeg pisma, podstaknuti pomodarstvom da na svakom koraku nailazimo na „storove“, „šopove“, „molove“, „diskaunte“, „fešn“ i „selekšn“, što se širi kao stepski požar. Protiv tuđica jesu, protiv latinice nisu, a pre svega žele da pokažu svu lepotu našeg pisma. Zato organizuju izložbe kaligrafije i tipografije gde spadaju i inicijali i ostali ukrasi na pismima i knjigama, kao i izložbe svega ostalog gde je naše pismo poslužilo kao motiv i inspiracija. Industrijski dizajneri su pokazali posebnu inventivnost, pa je dizajnerka svetskog glasa Pola Šer kreirala nameštaj inspirisan oblicima naših slovnih znakova, luster ima formu bokastog slova F, fotelje slova Lj, stakleni sto se oslanja na noge u obliku slova Ž. Domaći autori su u okviru „Mode za poneti“ koristili slova azbuke kao ukrasni ornament na porcelanu, šoljama, tanjirima, vazama, nakitu...

Kosa tanka, uspravna debela

Ivan i njegove kolege iz Udruženja ne čekaju da im publika dođe „na noge“, u Beograd, već joj idu u susret, širom Srbije. Početna stanica ove putujuće izložbe je Sajam knjiga, a onda – odraslima i deci u pohode. Izložbe i predavanja su za odrasle, a mališane, uvek željne da nešto novo vide i nauče, opreme guščijim perima ili pisaljkama od trske i mastilom, pa pera u ruke i – „Kosa tanka, uspravna debela“ kako glase prva pravila krasnopisa. Posle dva sata vežbanja, u improvizovanim kreativnim radionicama, deca kaligrafski ispišu nekoliko redova i potpišu se novonaučenim stilom. Da su najmlađi ne samo „pelcovani“ ćirilicom, već i oduševljeni lepim pisanjem, potvrđuje pitanje – „Kad ćemo ponovo da vežbamo?“.

(/slika2)Ivan je uvek cenio ono što je autentično i originalno, seća se da je još u vojsci u novinama pronalazio i čitao dečje „bisere“. Od njih je kasnije njegova koleginica iz BIGZ-a, psiholog Vanja Rupnik, sastavila knjigu „Olovka piše srcem“, koju je on započeo kao inženjer u pripremi za štampu, a završio kao ilustrator, obogativši je originalnim crtežima tuđe i svoje troje dece. Njegova deca su sad odrasla, oženjena i udata, a on, ne odstupajući od misije da približi lepotu ćirilice svetu, i priji Šveđanki pisma piše na engleskom – ćirilicom! Kako, čudimo se. Pa lepo, objašnjava sležući ramenima, kao da se to samo po sebi razume: azbuka je fonetsko pismo, svakom glasu odgovara jedno slovo, pa kako govoriš, tako možeš i da napišeš reč na bilo kojem jeziku. Priju je uspeo da zainteresuje dovoljno da upiše kurs srpskog jezika.

Da nije jedini slučaj, pokazalo je i interesovanje koje je pre tri decenije izazvao jedan naš oglas, kojim se preporučuju usluge JAT-a, štampan u „Herald tribjunu“ – ćirilicom. Nastala je prava bura: 18.000 telefonskih poziva sručilo se na redakciju ovog američkog lista sa pitanjem – šta je to? Bio je to pravi trijumf radoznalosti nad ostalim ljudskim osobinama. Sada i kompjuterski programi postoje i za one koji se služe isključivo arapskim, jevrejskim ili ruskim jezikom... U Rusiji vlasnici firmi plaćaju visoke takse ako imena firmi ne pišu ćirilicom, a u Bugarskoj su doskora sve firme svetskih kompanija kao što su „Mekdonalds“ ili „Koka-Kola“ pisani isključivo ćiriličnim pismom. Fotografiju limenki „koka-kole” ispisanih na istovetan način, Ivan je dobio i od prijatelja iz Bostona, verovatno iz kontigenta namenjenog ruskoj zajednici u Americi. Jedino trgovina ne poznaje nacije.

Ništa zdravije od kačamaka

Od oca, predratnog inženjera i vlasnike fabrike espadrila koja je u to vreme proizvodila pet miliona pari obuće godišnje, naučio je da radi zdravlja i dugog života valja paziti na način ishrane i to u skladu s tradicijom, pa pamti kako je kao mlad nosio beli kukuruz nabavljen od seljaka u mlin u Malom Mokrom Lugu. U kući sada ima mali mlin u kojem počinje da melje kukuruz dok voda vri za kačamak. Od graham brašna, koje nastaje mlevenjem celog zrna pšenice, redovno jednom nedeljno sam mesi hleb. Dok razgovaramo, smešten na toplo i pokriven salvetom, narasta crni hleb koji je podmesio pre nego što smo došli. Premesiće ga kasnije i „spakovati“ u rernu. Žena kuva, a mešenje hleba je težak rad, pa stoga muški posao.

(/slika3)Od muških predaka je, čini se, nasledio mnogo šta. Ivanov pradeda general Đorđe Stratimirović bio je na vojnoj akademiji zajedno sa Franjom Josifom, prijateljovao je sa Njegošem, bio konzul u Napulju i Palermu. U vreme kad su Srbi bili pod Austrougarskom pokazao je veliku upornost u nameri da sačuva srpske vrednosti. U skupštini u kojoj je bio delegat, na primedbu da nema Srba, pobunio se argumentima: „Imamo svoj jezik, crkvu, pismo!“.

Deda, rođen u Beču, gde je njegov otac posle burnih revolucionarnih događaja 1848. morao da ode, bio je ugledni sudija i advokat, a kada je odbranio srpske rodoljube iz Hrvatske, profesionalni uspeh je platio gubitkom svih klijenata i izvora prihoda. Zato je Ivanov otac, kao dečačić, obilazio austrijska sela s fotoaparatom u rukama i slikao seljake u zamenu za malo brašna i koje jaje. Porodica je potom otišla u Bosnu, a 1919. se doselila u Beograd, gde je i Ivan rođen. On, na sreću, nije morao da izdržava porodicu fotografišući, ali je „progledao“ kroz objektiv u Hilandaru, poželevši da svoja sećanja i osećanja odande zabeleži i na taj način. Smatra da tradicija objedinjuje sve što jesmo i što činimo, od hleba kakav jedemo, do pismai jezika, koji su deo našeg identiteta, kulture i našeg nacionalnog bića. Čovečanstvo je mozaik sastavljen od različitih „kockica“ – nacija, pa ne vidi razloge zbog kojih bismo mi odustali od svoje boje, koja lepotu sveta čini bogatijom.