Maj­ka tu­ge, na­da­nja i bo­la

06. 09. 2025. 21:00

(Фото Ј.Г.)

So­ka Lo­lić iz Ma­čvan­skog Pri­či­no­vi­ća is­pra­ti­la je u rat če­ti­ri si­na. Mi­la­na, uče­sni­ka al­ban­ske gol­go­te, Đu­ra­đa i Iva­na, ko­ji su kraj ra­ta do­če­ka­li u za­ro­blje­ni­štvu. Naj­sta­ri­jeg – Ži­va­di­na – maj­ka ni­je do­če­ka­la. Osta­la je dir­lji­va pri­ča u knji­zi Mi­la­na Šan­ti­ća „Vi­te­zi slo­bo­de” iz 1938. ka­ko je So­ka če­ka­la svog pr­ven­ca, ko­ji je pro­šao kr­še­ve Al­ba­ni­je, vi­dao ra­ne na Kr­fu, ali ni­je pre­ži­veo 1916. go­di­nu – i Kaj­mak­ča­lan.

Do­šao je i kraj ra­to­va­nju. Ras­ka­lja­nim dru­mo­vi­ma vra­ća­li su voj­ni­ci, svo­ji­ma. Umor­ni, istim onim dru­mo­vi­ma ko­ji­ma su u vo­je­va­nje oti­šli, osta­vlja­ju­ći oče­ve i maj­ke, že­ne i ne­jač. Gru­pa za gru­pom, pro­mi­ca­le su ko­lo­ne. Lju­di su voj­sku zdra­vi­li, ras­pi­ti­va­li se za svo­je, ru­ke ši­ri­li u za­gr­lja­je. I osta­re­la So­ka Lo­lić, pi­še Šan­tić, iza­šla je pred ku­ću da sa­če­ka rat­ni­ke. Sa nji­ma tre­ba­lo je da do­đu njen pr­ve­nac, njen Ži­va­din i bra­tić Jan­ko.

„Ka­ko ko­ja gru­pa pro­đe kraj ta­ra­ba, a ona pi­ta: „Vi­de­ste li gde mog Ži­va­di­na?” Ne­ki su sa­mo od­ma­hi­va­li gla­vom, dru­gi okre­ta­li gla­vu, pra­ve­ći se da ne ču­ju nje­ne re­či, tek uz­gred je po­zdra­vlja­ju­ći. Tu So­ka na­sta­vi: „Oti­šao je sa Jan­kom, oni će se za­jed­no vra­ti­ti”, be­le­ži Šan­tić, pa da­lje na­vo­di pri­če sa­bo­ra­ca „da to­ga da­na Ži­va­din i Jan­ko ni­su sti­gli”. Ni­su se vra­ti­li ni su­tra, ni pre­ko­su­tra, ni­ka­da... No, sta­ri­ca je sva­kog ju­tra iz­la­zi­la na put i ko­šča­tu sta­rač­ku ru­ku sta­vlja­la iz­nad če­la, po­gle­da­ju­ći, ne­će li se iz da­lji­ne po­ja­vi­ti i nje­na de­ca. U kom­ši­lu­ku dru­ge maj­ke su se ra­do­va­le, sa­mo je ona če­ka­la... upor­no.

Gle­da­ju­ći sta­ra­maj­ku, sna­ja joj pred­lo­ži da odu kod kom­ši­je: „Da ode­mo, na­jo, do Pa­je, mo­žda će on ne­što zna­ti da nam ka­že”, po­ku­ša­va­la je mla­da že­na da So­ki uli­je na­du. I dve že­ne, pri­dr­ža­va­ju­ći se jed­na uz dru­gu, bo­ja­žlji­vo uđo­še u su­se­do­vo dvo­ri­šte, pa u ku­ću, ko­ja je si­ja­la od ra­do­sti. Ka­ko su ko­rak­nu­le, sve na­mah za­ću­ta. Kom­ši­ja pri­đe sta­ri­ci, po­lju­bi je u ru­ku i pro­ša­pu­ta: „Po­ma­že Bog, na­jo.” Tog tre­nut­ka na­sta muč­ni ta­jac.

„A moj Ži­va­din?”, od­mah upi­ta So­ka.

„Ostao je ta­mo, na Kaj­mak­ča­la­nu”, od­go­vo­ri Pa­ja, pa se la­ti i od­ve­za voj­nič­ku ma­ra­mu i raz­gr­nu za­ve­žljaj. Pred maj­či­nim oči­ma za­sja­še dve zlat­ne Ka­ra­đor­đe­ve zve­zde s ma­če­vi­ma, epo­le­tu­ške po­gi­nu­log pot­po­ruč­ni­ka, ru­ski Krst Sve­tog Đor­đa, zlat­na Obi­li­će­va me­da­lja za hra­brost i me­da­lja „Osve­će­no Ko­so­vo”. „Evo, na­jo, ovo je osta­lo iza Ži­va­di­na”, re­če Pa­ja.

Da­ni su pro­la­zi­li, lju­di pre­sta­li da po­mi­nju rat. Sa­mo sta­ra So­ka Lo­lić, pi­še Šan­tić, da za­bo­ra­vi svog si­na, ni­je mo­gla. Mi­nu­le su i go­di­ne, ali je ona sva­ko­ga ju­tra pro­vi­ri­va­la kroz ta­ra­be, di­za­la ko­šča­tu ru­ku po­vrh če­la i gle­da­la niz drum…

„A ka­da se sta­ri­ci jed­ne no­ći ja­vio an­đeo i ka­zao joj da je njen Ži­va­din me­đu do­brim du­ša­ma, ona se ne­ka­ko smi­ri­la. On­da je u cr­kvi da­la po­duš­je za spas svo­ga pr­ven­ca i na gro­blju ure­di­la grob, u ko­ji ni­kad ni­je sa­hra­nje­no nje­no de­te. Na be­lom čar­ša­vu zla­tom je iz­ve­zla: ’Ži­va­din Lo­lić, po­gi­nuo na Kaj­mak­ča­la­nu 1916. go­di­ne’ i taj čar­šav sta­vi­la u hlad­nu grob­ni­cu. Sva­ko­ga le­ta, o Vi­dov­da­nu, ona bi ku­pi­la vo­šta­ni­cu i pri­pa­li­la je za po­koj du­še Ži­va­di­no­ve, ko­ji je na kaj­mak­ča­lan­skom vr­hu ostao da spa­va več­ni san”, za­vr­ša­va svoj za­pis Šan­tić.

Obe­lež­je

„Za na­še maj­ke, za na­šu So­ku Lo­lić, sim­bol svih maj­ki srp­skih rat­ni­ka. Maj­ci tu­ge, na­da­nja i bo­la. Me­šta­ni Ma­čvan­skog Pri­či­no­vi­ća, uz ne­se­bič­nu po­moć po­to­ma­ka ra­su­tih po sve­tu, lju­di do­bre vo­lje i po­klon auto­ra, po­sta­vi­še ovo spo­men-obe­lež­je u znak za­hval­no­sti i traj­nog se­ća­nja. Le­ta Go­spod­njeg 2020”, pi­še na Spo­me­nu srp­skim maj­ka­ma, zna­me­nu u bron­zi So­ki Lo­lić, ko­ja je če­ti­ri go­di­ne če­ka­la če­ti­ri si­na iz Ve­li­kog ra­ta. Umet­nik Mir­ko Mr­kić Ostro­ški ove­ko­ve­čio je li­ce sta­ri­ce za­gle­da­ne u da­lji­nu i okru­žio ga li­ko­vi­ma maj­ke Sve­tog Sa­ve, ca­ri­ce Mi­li­ce i dru­gih sve­ti­ca, uz re­či: „Bdi­ju­ći nad ko­lev­ka­ma, bde­le ste nad sud­bi­nom na­ro­da.”

O. Jan­ko­vić

Fo­to J. Gu­be­lić