Moja gluma ima muzički tepih pod nogama
Кад боли а ти свирај (фото Предраг Муцовић)
Hronična tema. Bol i patnja. Ispevana i i prepričana je u literaturi i teatru i u mojoj predstavi „Kad boli, a ti sviraj”. U mom životu klavir je uvek govorio, ali nije imao jezik. Zato se u meni rodila želja da se poruka verbalizuje. Fernando Pesoa kaže: „Brodovi plove na mnoge porte, ali nijedan ne stiže tamo gde je život bezbolan!” Ljudska kletva. Nasleđena. Nezaobilazna. I kad dođe? Gde onda?
Ovako srpsko-američka glumica, pijanistkinja, kompozitorka, dramska autorka Danijela Popović govori za „Politiku. Objedinila je u sebi više umetničkih linija i svakoj se podjednako nesebično daje kako u Njujorku, gde živi i radi, tako i u Beogradu, Trebinju, gde voli da boravi i širi svoju scensku misiju.
Njenu monodramu „Kad boli, a ti sviraj” u režiji Alekseja Buraga, koja priča o ženi rođenoj u komunističkoj zemlji, koja očajnički traži duhovne veze u okvirima represivnog režima, dok utočište pronalazi u klaviru, gledali smo prošle godine na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu, a nedavno je imala susret i sa trebinjskom publikom na tamošnjem „Festivalu festivala”, gde je nastupila u čast nagrađenih. Uskoro će biti izvedena u Beogradu – 11. septembra od 20 sati u Domu kulture Studentski grad.
Danijela Popović je svoju scensku priču „Kad boli, a ti sviraj”, u kojoj se potpisuje kao kompletan autor: pisac, glumac i pijanista, u više navrata izvodila i u njujorškom „Teatru 86”. „Kad boli, a ti sviraj” je klavirska predstava. O tome kakav je njen unutrašnji svet, autorka kaže:
– Predstava se izrodila iz glumačkih vežbi, inspirisana tehnikom Anatolija Vasileva, čuvenog ruskog reditelja. Vežbali smo deljenje privatnosti dok smo oživljavali intuiciju, imaginaciju i kreativnost. Niz tematskih celina, koje složene po zamišljenom kamenom stubu, polaze odnekud i stižu donekle. Svaka tematska struktura je raskošna. Obogaćena muzikom, pokretom, umetničkim delom, govorom, uspomenom, plesom i darežljivošću.
Polaznu liniju teksta, saznajemo, zacrtao je Zijah Sokolović, koji je napisao osnovu od 10 rečenica. Maštovita glumica i pijanistkinja razradila ih je u svojoj predstavi: „Kad boli, a ti sviraj”. Posle studiranja na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, Danijela Popović otisnula se u svet pre više od tri decenije. U Njujorku je dovršila muzičko usavršavanje u elitnoj školi „Džulijard” i glumu u studiju Herberta Berghofa.
O tome šta je za nju gluma, budući da na sceni voli da se izrazi i kroz muziku, kaže:
– Svi se polomismo izražavajući se. Prepričavamo tuđe priče i misli. I svojatamo ih. To je taj poslednji krik mode. I prolazi dobro u svim sredinama. Ali jezik kojim govori naše srce je jedino naš. Jezik naše istine. On nas jedino definiše kao umetnike. Ova moja dva, srpski i engleski, koja se prepliću u konstantnom vrenju i duelu, zapravo su jedno drugom jezgro. Moja gluma ima muzički tepih pod mojim nogama, po kojima hodamo ja i moja fraza, a moja muzika ima reč. Od one druge. Da nije mutava.
I moja dva jezika. Nije izazov izgovoriti reč na stranom jeziku, već naučiti srce da zna šta je izgovorilo. I moja dva grada. Pošla sam u Njujork na kratko, pa se to odužilo na 35 godina, ali ne i udaljilo toliko da ne vidim Beograd. Svi težimo za nekim ili nečim, to je od rođenja do kraja naša iskonska potreba.
Danijela Popović godinama unazad živi preko okeana, ali leta provodi u rodnom Beogradu, Trebinju i njegovoj okolini sa pogledom na Jovana Dučića, koji je svojim životnim stremljenjima podstiče da traje i voli svoje korene. Koliko je delikatno srpskoj ženi, umetnici, da se pronađe u njujorškoj pozorišnoj, scenskoj „priči”? O tome koji su joj bili najveći izazovi, koje prepreke, navodi:
– Njujork je ludilo! Grad koji obećava slavu, uspeh i večitu mladost. Teško je odoleti, još teže preživeti. Glumci u Njujorku kelnerišu danju, dok noću igraju u produkcijama koje plaćaju jedva za prevoz. Ne svi. U pauzama sanjaju o realizaciji svojih snova. Svi. „Neglumci” u Njujorku rade u kancelarijama danju i zarađuju brdo para. Noću sanjaju da su glumci. Ne svi. Kako raditi nešto što te tako ispunjava, da nikada nisi umoran, da jedva čekaš da svane novi dan? Da radiš, da se naradiš, da te jedino nervira to što nema drugog glagola da objasni tu tvoju radnju, jer rad je postao sinonim za nešto omraženo i naporno, i dok to „radi” zarađuješ pare na srećan način, e o tome sanjaju svi. Tako sam sanjala i ja. I tako živim.
Koliko je teško iznijansirati dramske i klavirske slojeve i približiti ih publici, Danijela Popović kaže:
– Zbrka uspomena, bez kraja i početka. Ne samo moja, već svačija tema: odlaska, ostanka, traženja, krahova, razočarenja. Pa složena na crne i bele dirke da razume i onaj ko ne razume. A to razume svako. A zašto neko ima potrebu da sve to podeli? Da li mu je Bog dao nevidljivo pero pa da zapiše. Da ostane. Ili glas da podeli. Da se čuje. Ili pokret. Da te pokrene. Ili slika. Da ćutiš. Ne znam. Zahvalna sam što sam odabrala umetničku školu da mogu da živim i radim kao normalan čovek.