Bo­san­ska Boj­na ži­vi sa­mo je­dan dan go­di­šnje

09. 09. 2025. 17:00

Спо­ме­ник бор­ци­ма и жр­тва­ма фа­ши­зма у Бо­сан­кој Бој­ни(Фо­то М. Пи­ли­по­вић)

Ve­li­ka Kla­du­ša – Rat­ni dnev­nik isto­ri­ča­ra, ge­ne­ra­la i na­rod­nog he­ro­ja Ju­go­sla­vi­je Iva­na Ši­bla, bor­ca Bo­jan­ske če­te u Dru­gom svet­skom ra­tu, na osno­vu ko­jeg je 1969. go­di­ne, u srp­skim se­li­ma kod Ve­li­ke Kla­du­še sni­mljen je­dan od naj­bo­ljih ju­go­slo­ven­skih fil­mo­va „Kad ču­ješ zvo­na” An­tu­na Vr­do­lja­ka, ak­tu­e­lan je i da­nas.

Šibl je u svom dnev­ni­ku, ob­ja­vlje­nom u Za­gre­bu 1966. go­di­ne, opi­sao ka­ko je na­o­ru­žan pi­što­ljem, ko­jeg mu je po­klo­nio Ra­de Kon­čar, se­kre­tar CK Ko­mu­ni­stič­ke par­ti­je Hr­vat­ske, do­šao iz Za­gre­ba u se­la Boj­nu i Gli­ni­cu, te se pri­klju­čio Bo­jan­skoj če­ti, sa­sta­vlje­noj od par­ti­za­na iz srp­skih se­la is­pod Pe­tro­ve go­re. Če­tom je ko­man­do­vao Ra­de Gr­mu­ša Ra­ra, ka­sni­je ge­ne­ral-ma­jor i na­rod­ni he­roj. Bo­jan­ska če­ta ima­la je še­zde­set par­ti­za­na, ve­ći­nom sre­do­več­nih br­kaj­li­ja i mla­di­ća na­o­ru­ža­nih ka­ra­bi­ni­ma i lo­vač­kim pu­ška­ma. U svom na­o­ru­ža­nju ima­li su, pri­mi­tiv­no iz­ra­đen top od gvo­zde­ne ce­vi i dr­ve­nog stal­ka. I taj top ko­ri­šten je u bor­bi na Su­voj me­đi, na­su­prot mu­sli­man­skih je­di­ni­ca ko­jim je ko­man­do­vao Za­rif Za­re Pa­ša­gić.

Njih je Šibl pred­sta­vio i kao usta­še i Tur­ke, ko­ji su, tr­če­ći iz­me­đu po­lo­ža­ja, po ni­či­joj ze­mlji, kra­li sno­po­ve na­tru­le ku­ku­ru­zo­vi­ne. Na kra­dljiv­ce, iz ka­ra­bi­na, pu­ca­li su naj­bo­lji strel­ci Bo­jan­ske če­te, Mi­lan Vr­po­ljac i Ra­de Bi­je­lić po na­dim­ku Br­ko ko­ji je pi­scu Rat­nog dnev­ni­ka is­pri­čao, ka­ko su se, do­vi­ki­va­li Sr­bi i mu­sli­ma­ni: „Naš ko­man­dir zo­ve se Ra­ra, a nji­hov Za­ra. Oni vi­ču, Bo­lji Za­ra ne­go Ra­ra, a mi, Bo­lji Ra­ra ne­go Za­ra... i psu­je­mo se... Što bi dru­go.”

Šibl, naj­mla­đi Ti­tov ge­ne­ral ko­ji je pre­mi­nuo 1989. go­di­ne, pre ko­nač­nog ras­pa­da ze­mlje za ko­ju se bo­rio, ove do­ga­đa­je opi­sao je re­či­ma: „Oni odr­pan­ci ko­ji pod pret­njom smr­ti oti­ma­ju gni­lu ku­ku­ru­zo­vi­nu sa za­pu­šte­nih po­lja, je­su iz Vr­no­gra­ča i okol­nih se­la. Sma­tra­ju ih di­vljim i opa­snim bor­ci­ma. O nji­ma po­sto­ji iz­re­ka – kad ga go­niš, ne­ćeš ga sti­ći, kad te go­ni, ne­ćeš ute­ći.”

Usta­nak pro­tiv oku­pa­to­ra, po­dig­nut 27. ju­la 1941. go­di­ne u Bo­san­skoj Boj­ni, i bor­ba za slo­bo­du u Dru­gom svet­skom ra­tu, uz ve­li­ke žr­tve, ni­je Sr­bi­ma usta­ni­ci­ma do­neo traj­ni mir ni­ti pot­pu­nu slo­bo­du. De­se­tak srp­skih se­la me­đu ko­ji­ma su Bo­san­ska Boj­na i Gli­ni­ca, po dru­gi put su, u ra­tu od 1991. do 1995. go­di­ne, ne­po­vrat­no po­pa­lje­na i uni­šte­na. U Kra­ji­ni, na Ba­ni­ji i Kor­du­nu, srp­skim kra­je­vi­ma ko­je de­li dr­žav­na gra­ni­ca BiH i Hr­vat­ske, isto­ri­ja se po­no­vi­la. Po­sle tra­gič­nog ra­ta vo­đe­nog zbog na­ci­o­nal­ne ne­tr­pe­lji­vo­sti i mr­žnje, Sr­bi su, u po­sled­njem ra­tu, pri­nu­đe­ni na od­la­zak, bez po­vrat­ka. Osta­le su raz­va­li­ne ku­ća, neo­ra­ne nji­ve, za­pu­šte­ne voć­ke, oskr­na­vlje­na srp­ska gro­blja, ošte­će­ne cr­kve i ne­is­tra­že­ne ma­sov­ne grob­ni­ce.

Bo­jan­ča­ni su, ve­ći­nom iz­be­gli u Sr­bi­ju, bez na­de u ma­sov­ni­ji po­vra­tak, iz­u­zev sta­ra­ca ko­ji su sti­gli u za­vi­čaj, na več­no po­či­va­li­šte. Mi­le Gr­mu­ša, prav­nik i po­to­mak već po­me­nu­tog ko­man­dan­ta i he­ro­ja Ra­re, iz Fu­to­ga gde ži­vi po­sled­njih 30 go­di­na, u rod­no se­lo do­la­zi jed­nom go­di­šnje, 19. augu­sta, na Pre­o­bra­že­nje. Ta­da se kod cr­kve u Gra­di­ni, ko­ju su Sr­bi ob­no­vi­li, odr­ža­va na­rod­ni zbor.

„Boj­na ži­vi je­dan dan a umi­re ce­le go­di­ne. To je po­sle­di­ca stra­da­nja u dva ra­ta. Sr­bi iz ovih, sa­da pu­stih kra­je­va, pre 80 go­di­na skon­ča­li su u ma­sov­nim grob­ni­ca­ma a u ra­tu pre tri de­ce­ni­je, nji­ho­vi po­tom­ci oti­šli u iz­be­glič­kim ko­lo­na­ma”, ka­zao je za „Po­li­ti­ku” Mi­le Gr­mu­ša, re­kav­ši ta­ko­đe da su Rat­ni dnev­nik Iva­na Ši­bla i film „Kad ču­ješ zvo­na”, vi­zi­o­nar­ski i pro­roč­ki. Do­ga­đa­ji ko­ji su u Dnev­ni­ku opi­sa­ni i u fil­mu pri­ka­za­ni, po­no­vi­li su se. 

Sa spo­me­ni­ka u cen­tru Bo­san­ske Boj­ne, ski­nu­te su plo­če sa ime­ni­ma usta­ni­ka, bo­ra­ca i žr­ta­va fa­ši­zma u Dru­gom svet­skom ra­tu. Žar­ko Pe­tro­vić iz Gli­ni­ce, sa­da sta­nov­nik Is­tre u Hr­vat­skoj i pred­rat­ni pred­sed­nik Op­šti­ne Ve­li­ka Kla­du­ša, ne­dav­no je upu­tio otvo­re­no pi­smo biv­šim su­gra­đa­ni­ma. 

Usta­nak po­dig­nut u Bo­san­skoj Boj­ni u no­ći iz­me­đu 26. i 27. ju­la 1941. go­di­ne pri­pre­ma­li su Hu­ska Milj­ko­vić i To­no Hro­vat. Ne­ja­sno je, za­što ova dvo­ji­ca čla­no­va KPJ ni­su ši­ri­li usta­nič­ku ak­tiv­nost i me­đu ta­da­šnjim Hr­va­ti­ma i mu­sli­ma­ni­ma, a ne sa­mo me­đu Sr­bi­ma, upi­tao je Pe­tro­vić. Mo­že li se za­klju­či­ti, na­pi­sao je ovaj biv­ši po­li­ti­čar, da je i to je­dan od raz­lo­ga ma­sov­nog stra­da­nja srp­skog sta­nov­ni­štva i na­pred­nih mu­sli­ma­na usled usta­ške od­ma­zde.

Mo­ra­mo raš­či­sti­ti sa svo­jom pro­šlo­šću jer na­rod­na je iz­re­ka, „ko ne zna svo­ju pro­šlost, ona će mu se po­no­vi­ti”, a kad se ona po­na­vlja uvek stra­da­ju naj­sla­bi­ji, na­pi­sao je Pe­tro­vić. Nje­go­voj te­o­ri­ji ide u pri­log i sta­ti­sti­ka. Pre­ma po­pi­su 1971. go­di­ne, u Bo­san­skoj Boj­ni bi­lo je 720 sta­nov­ni­ka, tri pu­ta ma­nje ne­go pre Dru­gog svet­skog ra­ta, a 15 pu­ta vi­še ne­go po po­pi­su 2013. go­di­ne.                                                                

Sud­bi­ne obič­nih lju­di u vr­tlo­gu ra­ta i re­vo­lu­ci­je

Film „Kad ču­ješ zvo­na” u ko­jem igra­ju Bo­ris Dvor­nik, Pa­vle Vu­i­sić, Bo­ris Bu­zan­čić, Ivi­ca Vi­do­vić, Fa­bi­jan Šo­va­go­vić, slo­je­vi­ta je pri­ča o sud­bi­na­ma ma­lih lju­di za­hva­će­nih vr­tlo­gom ra­ta i re­vo­lu­ci­je. Ute­me­lje­na je na isti­ni­tim do­ga­đa­ji­ma. U tri su­sed­na se­la sta­nov­ni­ke raz­li­či­tih na­ci­o­nal­no­sti i ve­ro­i­spo­ve­sti rat je od­mah na po­čet­ku, us­peo po­sva­đa­ti. U toj bor­bi mno­gi su stra­da­li ali su srp­ske žr­tve bi­le naj­ve­će. Film je 1969. go­di­ne na­gra­đen Ve­li­kom sre­br­nom me­da­ljom na fe­sti­va­lu u Mo­skvi, dve­ma „Zlat­nim are­na­ma” u Pu­li (Bo­ris Dvor­nik, za ulo­gu Ku­bu­re i Fra­no Vo­do­pi­vec za ka­me­ru), a na istom fe­sti­va­lu osvo­jio je i na­gra­du pu­bli­ke „Je­len”.