ODLIV MOZGA
U srpskim medijima povremeno se pojavljuju oni koji smatraju da ih država nije adekvatno nagradila za njihove zasluge. U tome obično imaju veliku podršku javnosti koja je po milioniti put zgrožena odnosom države prema „najboljima”. U najnovijoj epizodi, Teodor fon Burg, mladi matematički talenat koji je, između ostalog, osvojio medalju na međunarodnoj matematičkoj olimpijadi učenika do dvadeset godina, zbog svojih godina nije dobio novac koji mu „pripada”.
Prvo, iz informacija u novinama sledi da je razlog zašto dečak nije dobio nagradu taj što ne ispunjava uslov da je učenik srednje škole, tj. to nije bio u trenutku kad je učestvovao na takmičenju. Cela priča o tome kako je njemu „obećano” da će nagradu da dobije pa mu ona nije data kada se birokratija korigovala i ustanovila da on zapravo ne ispunjava uslove za nagradu, u suštini je irelevantna. Kome od nas se nisu izneverile nade i očekivanja? Takva vrsta razočarenja i frustracije je normalan deo života i odrastanja i cela drama koju su dečak i njegova majka oko toga zakuvali sugeriše da starosne granice imaju svoje razloge, ma o kakvim se talentima radilo.
Iz novinskih tekstova se vidi da je glavni razlog zašto su Teodoru pare potrebne taj da bi mogao da plaća skupe privatne časove retkih nastavnika koji su sposobni da ga spreme za matematičke olimpijade. Drugim rečima, Teodor i njegova porodica su izabrali jednu veoma rizičnu karijeru – intenzivnu i ranu specijalizaciju sličnu karijeri profesionalnih sportista – i očekuju da im država pomogne da nastave na tom rizičnom putu. Veliko je pitanje da li ovakva briga o talentima uopšte pomaže i tim talentima, a kamoli ostatku društva.
Potražnja za ljudima koji su dobri u matematici je velika, ali potražnja za ljudima koji su u matematici ekstremno dobri vrlo je mala. Amerika je puna doktora matematike sa vrhunskih univerziteta koji se potucaju sa postdoka na postdok za pare koje nisu nužno mnogo veće od plata na Beogradskom univerzitetu. Mnogi od njih na kraju završe predavajući, iz njihove perspektive, dosadne matematičke predmete osrednjim studentima, ili praveći matematičke modele za finansijska tržišta, što je opet ispod njihovog znanja i talenta. Sudbina matematičkih i naučnih talenata uopšte ne mora da bude tako glamurozna kao što neki podrazumevaju.
Nivo matematičke pismenosti je za Srbiju važan, ali u smislu matematičke pismenosti prosečnog učenika a ne u smislu osvajanja medalja na međunarodnim takmičenjima od strane pet najboljih učenika. Matematičko znanje je važan element tehnološkog razvoja, ali to opet u smislu solidnog poznavanja davno razrađenih matematičkih tehnika od strane proseka, a ne u smislu posvećenosti matematičkoj ezoteriji od strane najboljih. Nagrađivanje najboljih je bilo i ostalo idejno, politički i materijalno najjeftiniji način za ministarstva prosvete da kreiraju iluziju preduzimljivosti i vizionarstva.
Jer, iako su najnoviji događaji opet aktivirali staru priču o tome da Srbija ne brine dovoljno o svojim najboljim, ta priča ni sad a ni ranije nije bila tačna. Na svoj trapavi birokratski način, Srbija „brine” o svojim talentima, sasvim moguće na štetu i tih talenata i ostalih građana. Državno subvencioniranje talenata im daje pogrešnu sliku o društvenom značaju onoga čime se bave, što može da ih odvede u profesionalne karijere koje inače ne bi izabrali. Neki će reći da se stipendiranje talentovanih vrši zarad promene sistema vrednosti, ali u Srbiji se sada već decenijama stipendiraju najbolji srednjoškolci i studenti bez ikakvih vidljivih rezultata te vrste. Da ih ima, građani Srbije bi se, umesto tenisa, budili u tri noću da bi pratili prenos matematičke olimpijade a Teodor fon Burg bi bio zvezda „Granda”.
Nijedna priča o srpskim talentima ne bi bila kompletna bez kolektivnog čupanja kose zbog njihovog odlaska u inostranstvo, gde će već na graničnom prelazu njihova vrednost biti prepoznata i adekvatno nagrađena. U realnosti, najveći svetski uvoznik talenta je država koja o njemu brine daleko manje od Srbije. Ako su Srbiji zaista potrebni specijalisti u ezoteričnim disciplinama, njih u svetu već ima viška. Naravno, ne bi svi oni sad nagrnuli u Srbiju, ali neki verovatno i bi, u zavisnosti od konkretnog posla, porodice i drugih životnih faktora. U savremenom svetu pokretljivost ljudi je sve veća i očekivanje da srpska politika podrške domaćem talentu zaustavi civilizacijske tokove nije realno.
psiholog