Jed­na še­sti­ca i pra­vo na isti­nu

11. 09. 2025. 20:00

Михајло Рабреновић ( принтскрин)

Mi­haj­lo Ra­bre­no­vić*

 

Po­sled­njih da­na jav­nost se ba­vi po­le­mi­kom iz­me­đu prof. dr Vla­da­na Pe­tro­va, su­di­je Ustav­nog su­da i pro­fe­so­ra Prav­nog fa­kul­te­ta, i advo­ka­ta Jo­va­na Ra­ji­ća, čla­na jed­ne od an­ket­nih ko­mi­si­ja. Po­vod je po­mi­nja­nje Ra­ji­će­vih stu­dent­skih re­zul­ta­ta, što je on oka­rak­te­ri­sao kao „ne­za­ko­ni­to iz­no­še­nje lič­nih po­da­ta­ka”. Ali ako se či­nje­ni­ce sa­gle­da­ju ši­re, sti­če se uti­sak da pro­blem ni­je u sa­mom po­dat­ku, već u to­me što se od jed­nog de­ta­lja iz stu­dent­skih da­na pra­vi ogrom­na pri­ča ka­ko bi se za­ma­gli­la su­šti­na: pi­ta­nje kom­pe­tent­no­sti onih ko­ji da­nas pre­u­zi­ma­ju od­go­vor­ne jav­ne ulo­ge.

Is­pit je po va­že­ćim pro­pi­si­ma – ja­van. To ru­ši te­zu da je reč o stro­go pri­vat­noj stva­ri. U stu­dent­skoj sre­di­ni uvek je bi­lo po­zna­to ko ka­ko pro­la­zi – i ne sa­mo u for­mal­nim evi­den­ci­ja­ma, već i kroz ko­lek­tiv­no pam­će­nje ge­ne­ra­ci­je. Pre­ma čla­nu 10. va­že­ćeg Pra­vil­ni­ka o is­pi­ti­ma na osnov­nim aka­dem­skim stu­di­ja­ma Prav­nog fa­kul­te­ta, „is­pi­ti su jav­ni”, a jav­nost se obez­be­đu­je ob­ja­vlji­va­njem vre­me­na i me­sta odr­ža­va­nja i mo­guć­no­šću pri­su­stva dru­gih li­ca na is­pi­tu. Pre­ma pam­će­nju ge­ne­ra­ci­ja ko­je su ta­da stu­di­ra­le, Jo­van Ra­jić je jed­nom pao Ustav­no pra­vo, po­tom ga po­lo­žio s mi­ni­mal­nom pre­la­znom oce­nom, i to je ostao upe­ča­tljiv de­talj. On ga da­nas pred­sta­vlja kao spo­red­nu epi­zo­du, ali su­šti­na ni­je u to­me da li se ne­ko se­tio jed­nog is­pi­ta, već u to­me da se otvo­rio pro­stor za pi­ta­nje: ko­li­ko je za­pra­vo struč­nih i kom­pe­tent­nih lju­di u te­li­ma ko­ja bi da do­no­se od­lu­ke od jav­nog zna­ča­ja.

Ni­je spor­no da je po­sto­ja­la ne­ga­tiv­na oce­na, ni da je ka­sni­je do­bi­je­na naj­ni­ža pre­la­zna. Spor­no je to što se iz tog de­ta­lja gra­di na­ra­tiv o „ugro­že­noj pri­vat­no­sti”, ume­sto da se raz­go­va­ra o pra­vom pro­ble­mu – ka­ko lju­di sa skrom­nim aka­dem­skim re­zul­ta­ti­ma in­si­sti­ra­ju da do­đu u po­zi­ci­ju da pro­ce­nju­ju, kon­tro­li­šu i usme­ra­va­ju dr­žav­ne po­slo­ve u ose­tlji­vim obla­sti­ma. Ov­de ni­je reč o jed­nom čo­ve­ku, već o po­ja­vi ko­ja se po­na­vlja. Upra­vo za­to je va­žno na­gla­si­ti da ov­de ni­je reč o ne­za­ko­ni­toj rad­nji pro­fe­so­ra Pe­tro­va: on ni­je vr­šio uvid u fa­kul­tet­ske evi­den­ci­je, ni­je iz­no­sio do­ku­men­ta ni­ti slu­žbe­ne taj­ne, već se oslo­nio na sop­stve­no is­ku­stvo i na ko­lek­tiv­no pam­će­nje.

Sva­ko ko je stu­di­rao zna da ge­ne­ra­ci­je pam­te „ko je bli­stao, a ko je po­sr­tao”. To ni­je ni­ka­kva ile­gal­na pro­ve­ra, već deo ko­lek­tiv­nog is­ku­stva. Pro­fe­sor ko­ji pod­se­ća na taj de­talj ne ot­kri­va taj­nu, već sta­vlja prst na ši­ru ra­nu: na či­nje­ni­cu da se če­sto u jav­ni pro­stor kao „eli­ta” na­me­ću kao al­ter­na­ti­va lju­di ko­ji tek for­mal­no za­do­vo­lja­va­ju kri­te­ri­ju­me, ali su­štin­ski ne­ma­ju ni do­volj­no zna­nja ni re­zul­ta­te. Re­a­go­va­nje u sti­lu „to je za­bra­nje­ni po­da­tak” po­ka­zu­je da je va­žni­je sa­kri­ti tra­go­ve ne­go raz­go­va­ra­ti o pro­ble­mu.

Tre­ba, ta­ko­đe, pod­se­ti­ti da se oce­ne i pro­sek re­dov­no ko­ri­ste u jav­ne svr­he: pri do­de­li sti­pen­di­ja, pri kon­ku­ri­sa­nju za na­gra­de, za upis na ma­ster i dok­tor­ske stu­di­je. Te iste oce­ne na­la­ze se na rang-li­sta­ma i fa­kul­tet­skim ogla­snim ta­bla­ma, do­stup­ne svi­ma. Za­što bi on­da bi­lo ne­do­pu­sti­vo pod­se­ti­ti na njih u jav­noj ras­pra­vi o kom­pe­tent­no­sti?

Da, po­sto­ji su­dar dva pra­va – pri­vat­no­sti po­je­din­ca i pra­va jav­no­sti da zna. Ali kad je reč o oso­bi ko­ja vi­še ni­je stu­dent, ne­go advo­kat i član an­ket­ne ko­mi­si­je, ko­ja bi da se ba­vi pi­ta­nji­ma od ve­li­kog dr­žav­nog zna­ča­ja, pra­vo jav­no­sti pre­vla­da­va. Jav­nost ima pra­vo da zna ko su lju­di ko­ji u nje­no ime sa­či­nja­va­ju ne­ka­kve iz­ve­šta­je i da li oni za­i­sta ima­ju ozbi­ljan struč­ni i mo­ral­ni in­te­gri­tet. I ni­je pro­blem u to­me što je jed­na oce­na po­sta­la po­zna­ta, ne­go što je jed­na bi­o­gra­fi­ja do­volj­no sla­ba da se već na pr­vom ko­ra­ku po­ja­vlju­ju upit­ni­ci.

Pra­vi in­te­res dru­štva ni­je da se „osu­di” je­dan ili dru­gi ak­ter, već da se pre­i­spi­ta ši­ra sli­ka: ko sve pre­ten­du­je da bu­de pred­sta­vljen kao struč­njak i da li su nji­ho­ve kom­pe­ten­ci­je stvar­ne ili sa­mo for­mal­ne. Ako se to­li­ka pa­žnja pri­da­je jed­nom slu­ča­ju, ni­je li to upra­vo za­to da bi se spre­či­lo da se otvo­ri pi­ta­nje ko­li­ko je ta­kvih me­đu oni­ma ko­ji se pred­sta­vlja­ju kao in­te­lek­tu­al­na eli­ta? Ov­de, da­kle, ni­je reč sa­mo o Ra­ji­ću ili o Pe­tro­vu, već o mo­de­lu po ko­jem bi lju­di s re­la­tiv­no ogra­ni­če­nim zna­njem i skrom­nim re­zul­ta­ti­ma do­bi­li pri­li­ku da uti­ču na te­me od op­šteg zna­ča­ja.

Jav­nost već du­go pri­me­ću­je da se če­sto u ra­znim ko­mi­si­ja­ma, sa­ve­ti­ma, pa i u po­je­di­nim aka­dem­skim te­li­ma, na­la­ze lju­di ko­ji for­mal­no is­pu­nja­va­ju kri­te­ri­ju­me – ima­ju di­plo­mu, po­lo­že­ne is­pi­te, mo­žda i na­uč­no zva­nje – ali iza se­be ne­ma­ju vi­dljiv re­zul­tat ni­ti kva­li­te­tan do­pri­nos stru­ci. Po­ne­kad ih kan­di­du­ju lju­di iz vla­sti, a po­ne­kad iz opo­zi­ci­je, a u da­na­šnje vre­me čak i iz upra­ve uni­ver­zi­te­ta, či­me isti obez­vre­đu­je sop­stve­nu na­stav­nu de­lat­nost. Jer, če­mu oce­ne? Ni­je li to su­prot­no za­la­ga­nju upra­ve uni­ver­zi­te­ta za me­ri­to­kra­ti­ju? Zar ti­me uni­ver­zi­tet ne uru­ša­va po­ve­re­nje u in­sti­tu­ci­je, jer gra­đa­ni sve če­šće vi­de da pu­ka ti­tu­la ne ga­ran­tu­je kom­pe­tent­nost? Upra­vo za­to sva­ki pod­set­nik na skrom­ne po­čet­ke ili na sla­bo­sti u obra­zo­va­nju ni­je pu­ka zlo­na­mer­na opa­ska, već sig­nal za ši­ru de­ba­tu: ko bi da nas pred­sta­vlja, ko bi da bu­de ne­ka­kva bo­lja al­ter­na­ti­va i ko­li­ko je nji­ho­vo zna­nje du­bo­ko i pro­ve­re­no.

U či­ta­voj po­le­mi­ci po­seb­no se po­ten­ci­ra­lo po­zi­va­nje prof. Pe­tro­va na imu­ni­tet. Ali i tu tre­ba pod­se­ti­ti da ni­je reč o lič­noj pri­vi­le­gi­ji, već o in­sti­tu­ci­o­nal­nom me­ha­ni­zmu za­šti­te ne­za­vi­sno­sti su­di­ja Ustav­nog su­da. O to­me ne od­lu­ču­je sam su­di­ja, već ceo sud, ka­ko pro­pi­su­je član 5 Po­slov­ni­ka o ra­du Ustav­nog su­da. Pod­se­ća­nje na tu či­nje­ni­cu ni­je ne­bit­no: jav­nost mo­ra da zna da imu­ni­tet ni­je sred­stvo da se iz­beg­ne od­go­vor­nost, već da se spre­če po­li­tič­ki i me­dij­ski pri­ti­sci na sud.

Pro­sek i po­je­di­nač­ne oce­ne ni­su tek pri­vat­na stvar. Oni su pa­ra­me­tri kva­li­te­ta, ula­ze u kri­te­ri­ju­me za na­pre­do­va­nje, za za­po­šlja­va­nje i za na­sta­vak ško­lo­va­nja. Jav­nost ima pra­vo da zna da li oni ko­ji da­nas za­u­zi­ma­ju od­go­vor­ne po­zi­ci­je ima­ju stvar­ne re­zul­ta­te ili sa­mo ti­tu­lu. Za­to je ova ras­pra­va ma­nje pi­ta­nje pra­va i pri­vat­no­sti, a mno­go vi­še pi­ta­nje vred­no­sti: da li pri­hva­ta­mo da nam se kao eli­ta pred­sta­vlja­ju lju­di sa sla­bim re­zul­ta­ti­ma sa­mo za­to što for­mal­no is­pu­nja­va­ju uslo­ve?

Na­šem dru­štvu ne­do­sta­ju ozbilj­ne ras­pra­ve o pro­gra­mi­ma raz­vo­ja i o lju­di­ma ko­ji te pro­gra­me tre­ba da no­se. Ume­sto to­ga, do­bi­ja­mo „afe­re” ko­je za­me­nju­ju ar­gu­men­te. Sva­ka di­sku­si­ja se usme­ra­va na spo­red­no, dok glav­no pi­ta­nje osta­je ne­tak­nu­to: ka­ko obez­be­di­ti da na od­go­vor­ne po­zi­ci­je, pa i u ko­mi­si­ja­ma ko­je for­mi­ra uni­ver­zi­tet, do­la­ze lju­di sa stvar­nim zna­njem, re­zul­ta­ti­ma i in­te­gri­te­tom. Od da­na­šnje upra­ve Ka­pe­tan Mi­ši­nog zda­nja ni­šta me ne ču­di: bez re­zul­ta­ta na pla­nu bor­be pro­tiv ne­po­ti­zma, ko­rup­ci­je na fa­kul­te­ti­ma, sa če­sto lo­šim ka­dro­vi­ma, bez po­ma­ka u osa­vre­me­nja­va­nju udž­be­ni­ka, bez usa­gla­ša­va­nja na­stav­nih pro­gra­ma s po­tre­ba­ma tr­ži­šta ra­da, i s rek­tor­skim ko­le­gi­ju­mom u ko­jem se­di ne­ko­li­ko de­ka­na či­ji je iz­bor su­pro­tan od­red­ba­ma Za­ko­na o vi­so­kom obra­zo­va­nju... ali bi da se ba­ve ši­rim dru­štve­nim pi­ta­nji­ma, pa čak i da svoj loš mo­del pre­sli­ka­ju na či­ta­vo dru­štvo.

Isti­na je mo­žda ne­pri­jat­na, ali je neo­p­hod­na. A pra­vo jav­no­sti da zna uvek je ja­če od po­tre­be po­je­din­ca da se pred­sta­vi bo­ljim ne­go što je bio ili što je­ste.

*Struč­njak za me­nadž­ment dr­žav­ne upra­ve