Tri sveta kao pribežište

08. 01. 2009. 22:00

Сунчица Денић (Фото А. Давинић)

Vranje – Nakon što je izazvao izuzetno veliku pažnju, kako ljubitelja pisane reči tako i stručne javnosti u Srbiji, roman „Tri sveta” književnice Sunčice Denić, kako je pre neki dan objavljeno, ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu za roman godine. Kao da su književni kritičari Danica Andrejević i Mihajlo Pantić, govoreći na promociji ovog romana u prepunoj sali biblioteke „Bora Stanković” u Vranju, sve to pa i mnogo toga drugog predvideli i najavili. Na pitanje koji od „tri sveta” u romanu nosi poruku, opominje i upozorava na poštovanje onog što je sveto svuda u svetu, autorka Sunčica Denić za „Politiku” kaže:

– Sva „tri sveta” u naslovu romana metaforično – i kada se misli na tri geografska sveta (Kosovo, Vranje, Češka) – predstavljaju i druge svetove. U emotivnom, psihološkom, pa, ako hoćete, i u filozofsko-religioznom smislu oni nose poruku, blago opominju i posredno upozoravaju na poštovanje opšte svetosti. Jer, koliko je zlo vidno svuda, toliko je ljubav moguća svuda. Tako je bilo, tako jeste, a trebalo bi i da bude. Književnost, kao i sva umetnost može da prepozna i prenese tu zajedničku istinu, da uputi na opštu meru pravde i prava. U romanu se, najpre, sve vraća i meri Kosovom, kućom i čovečijom dušom. A kod sva tri sveta je, možda, najveća sličnost odsutnost Boga.

Zašto baš tri sveta?

Tri sveta su kao tri pribežišta u prostoru i vremenu; ili, kao tri sveta našeg lica i naličja: vidljivog, nevidljivog i mogućeg. Trijada je broj celine. Stara izreka kaže: „U trima nas ima”.

Emocije, a posebno ljubav i privrženost kućnom pragu, dominantne su u svakom natpričavanju sa istorijom. Zašto?

Pisala sam o onome što znam i što sam saznala ili prepoznavala. O onome što očekujem. O nemoći da se progovori, takođe. U romanu, moja tema je ćutanje. Nema značajnijeg momenta u knjizi, niti lika koji ne promoviše ćutanje. Ćutanje je ovde preduslov za stvaranje, i vrlo važan problem. Važnije u romanu od ćutanja jeste – Kosovo. Još važnija je ljudska nesreća. Neizmerna količina tuge na nekoga deluje tako da zanemi. A kud će čovek ako ne do kućnog praga? Do tajne, do ljubavi? Kud će ako ne tamo gde je zabrana, gde je nemoguće? Kao da je taj arhetip patnje i progona ostvaren u junacima ponaosob. A kada se čovek nađe na strašnijem mestu no što je do tada, igde, mogao da prepozna ili pročita, pita se treba li verovati u reč. Ipak, roman „Tri sveta” nije samo slika ponora. Naprotiv! Taj mozaik – slika, sastavljen od delova, pravo značenje ima tek kada su oni celina.

Koliko ste pisali knjigu?

Dugo. Zato što ono o čemu sam progovorila nosim dugo a, opet, kao da nisam stavila tačku, kao da je svakim danom dopisujem. Čak i danas.

Roman ima tri nivoa sa kojih se može čitati i tumačiti autopoetička slika ta tri sveta, koja se može razumeti i srcem i umom. Njih prati osnovna misao o nemanju slobode, ljubavi i razumevanja, i o osuđivanju različitosti. Nemanje slobode ne vezujem samo za Kosovo. Prepoznala sam to i u Vranju, kao i na nekim drugim mestima. Nemati slobodu je veliko je zlo. Zato u romanu putovanja junaka prate tri neobična bića: beli zec, srna i soko. Njihova simbolika ima univerzalnu poruku svedočenja i savesti.

Vi ste spisateljica sa Kosova i Metohije, koja je progovorila o istorijskom i nadistorijskom, istinito...

Ako sam progovorila o istorijskom i nadistorijskom, a razumelo se kao dovoljan razlog za poređenje sa Atlantidom, ili univerzumom koji „traži stvari spasenih iz brodoloma”, onda je to, za sada, dovoljno. Moja priča koja nije stala u roman, kako glasi podnaslov knjige, počinje od Kosova a roman počinje od Češke. Valjalo bi da reč, za koju se daje glava, bude istinita. Ako nije, bila bi to zamka koju sami sebi postavljamo.