Bogolika priroda Tesle

08. 01. 2009. 22:00

Pre ravno dve godine izašao je roman Vladimira Pištala, „Tesla, mladost”, ali bi se čitanjem samo prvog dela najavljene trilogije mogao steći nepotpun, čak pogrešan utisak, bez celovitog uvida u integralno delo,„Tesla, portret među maskama”.

Pre svega, zato što je pre dve godine u svetlu proslave godišnjice, Teslin život i rad bio u centru medijske pažnje, a Pištalov se roman, pomalo nepravedno, iščitavao u tom izvanliterarnom kontekstu. Osim toga, ma koliko Teslina biografija čak i u mladalačkim danima bila neobična, Pištalo ju je, naginjući, u prvom delu, psihološkom romanu, koristio kao pripremu za formiranje lika koji će tek u drugom delu postepeno izrastati u Nikolu Teslu kakvim ga pisac doživljava, u osobu koja ga je i podstakla na pisanje.

Na to ukazuju pažljivi izbor i akcentovanje prelomnih trenutaka iz mladosti, upravo onih delova biografije koji ekvilibriraju na tankoj liniji između mašte i stvarnosti, pružajući osnov za kasnije poetsko preobličavanje, poput one o smrti bogolikog brata čija prikaza do kraja neće prestati da proganja Teslu. Kako roman odmiče, epizode preuzete iz biografskih izvora se sve više, gotovo nekritički gomilaju što donekle zagušuje naraciju, ali se, uz pomoć sve snažnijeg oneobičavanja činjenica, istovremeno potencirajući fantazmagorijsko i oniričko iskustvo lika, i naracija postepeno preobražava i prelazi iz pripovedačkog u poetski diskurs. Tako se realizam psihološko-biografskog romana u prvom delu, kako se Teslin lik formira u osobu nesvakidašnjih sposobnosti i navika, u drugom delu menja i dobija poetsku fakturu prepoznatljivu iz ranijih Pištalovih dela: zgusnutu rečenicu, tešku od metonimijskih i metaforičnih figura, oneobičavanje stvarnosnog, literarno nadilaženje iskustvenog artificijelnim, ekstatičko emotivnim i fantastičkim iskazima.

Poetizovanje romanesknog, kao ključna odrednica i ove Pištalove proze, oslanja se na njegov dosadašnji spisateljski rad, kako iz doba Manufakture snova, tako još više iz knjiga o Aleksandru Makedonskom i Kortu Maltezeu, teško svodivih na biografski žanr. U romanu „Tesla, portret među maskama” sva ova iskustva izrastaju u prozu koja ima uzlaznu liniju od pijana do krešenda, od sevanja munja izdvojenih poetskih rečenica do olujnih vrtloga završnih epizoda gde se u većoj meri potiskuje narativno na uštrb poeme o tragediji genija.

U želji da izbegne klasično fabuliranje, pisac sklapa mozaične slike od bitnih događaja Teslinog života – ključnih rečenica, utisaka, vizija, snova. Poglavlja su kratka, svedena na dijaloge od samo nekoliko pažljivo biranih rečenica, opise od jedne metaforične sentence, reminiscencija koje ne traju duže od pomisli koja sine i odmah utihne. Izlomljena faktura teksta se tako otkriva u bljeskovima, što je i ranije bila jedna od ključnih karakteristika Pištalovog rukopisa, i ova stilska odrednica se na izvestan način uklapa u Teslinu biografiju iz koje je poznato da su mu se genijalna otkrića otkrivala u bljeskovima.

Vladimiru Pištalu je veoma stalo da ovu biografsku činjenicu više puta naglasi, kao i da je formom svoga romana što vernije podrži. Teorija o bogolikoj prirodi Teslinog lika, preuzeta iz brojnih biografskih tekstova o Tesli, gde se on sam deklariše kao zemaljski prijemnik za božiju promisao, provodnikizmeđu više i niže svesti, pogoduje piscu koji je i prethodne likove za svoje romane, Aleksandra Velikog i Korta Maltezea, birao na osnovu njihovih neobičnih života (realnih ili izmišljenih, za književnost nije od važnosti), da bi ih u romanima paroksistički dovodio do ivica na kojima se sudaraju realnost i fantazija.

I pored sekvencijalnog pristupa koji se bazira na slikama-bljeskovima, Pištalo čitaoca tradicionalno, hronološki vodi kroz Teslinu biografiju ne ukidajući je, već samo sapinjući događajnost onoliko koliko je to neophodno zarad izrastanja nadrealnog sloja koji treba da na jednom višem, poetskom nivou transponuje činjenice u spoznaju, što je vazda i bio možda jedini stvarni zajednički prohtev čitalaca i pisaca. A Teslin lik ostaje i dalje nadrealno zagonetan, verovatno i stoga što literatura uvek postavlja pitanja a retko kada daje gotove odgovore.