Vratimo umetnost u vaspitanje i obrazovanje

02. 10. 2025. 19:15

(Пиксабеј)

Obra­zo­va­nje sve ne­u­spe­šni­je pa­ri­ra sve br­žim pro­me­na­ma sve­ta oko nas. Či­ni se da je čo­vek već pri­stao na po­raz u od­no­su na ve­štač­ku in­te­li­gen­ci­ju, ko­ja se raz­vi­ja ge­o­me­trij­skom pro­gre­si­jom, du­pli­ra sva­kih ne­ko­li­ko go­di­na, a ljud­ska in­te­li­gen­ci­ja opa­la je za pet pro­ce­na­ta u po­sled­njih ne­ko­li­ko de­ce­ni­ja. Bit­ka s bu­duć­no­šću kao da je una­pred iz­gu­blje­na, a gu­bi­mo iz vi­da svo­ju naj­ve­ću in­te­lek­tu­al­nu šan­su, umet­nič­ko in­tu­i­tiv­no is­ku­stvo ko­je je u osno­vi i do­ve­lo do pro­gre­sa čo­ve­ka.

Po­ja­va da­ro­vi­to­sti je mi­ste­ri­o­zna, ali plo­do­vi umet­nič­ke da­ro­vi­to­sti ta­ko­đe de­lu­ju mi­ste­ri­o­zno. Ne­kad su umet­nost na­zi­va­li kul­tur­nom nad­grad­njom ili kva­li­fi­ka­ci­jom aro­gant­ne su­je­te, da bi nje­na funk­ci­ja una­pre­đi­va­nja i po­pra­vlja­nja ljud­skog uma bi­la pre­va­zi­đe­na. Evo­lu­ci­ja su­vi­še du­go tra­je i ne­pred­vi­dlji­va je, pa je ne­ko ču­do na­šlo na­čin da u ge­ne­ra­ci­je ubr­za stva­ra­lač­ku evo­lu­ci­ju umet­no­šću. Lju­de kao „ču­de­sne mu­ta­ci­je” ili na­da­re­ne na ne­ki na­čin da­ru­je sa­ma evo­lu­ci­ja, ali sa­mo oni da­ro­vi­ti i te na­da­re­no­sti usva­ja­ju obra­zac kod kre­a­tiv­nog mi­šlje­nja.

Kao da je umet­nost kvant­ni kom­pju­ter ko­ji la­ko nad­ma­šu­je obra­zov­ne lju­de i osta­le raz­o­ru­ža­ne i hen­di­ke­pi­ra­ne sop­stve­nim umom. Pri­tom se tre­ba pod­se­ti­ti da i pe­da­go­ške na­u­ke s vi­so­kim obra­zov­nim do­me­ti­ma su­štin­ski za­o­sta­ju za obra­scem pre­no­še­nja zna­nja i spo­sob­no­sti ko­je od­u­vek po­sti­žu mno­ge vr­ste umet­no­sti. Za mno­ge je umet­nost sa­mo igra, a u su­šti­ni ona je mno­go vi­še od to­ga, po­kre­tač i uslov op­stan­ka čo­ve­ka.

Čo­vek je de­fi­ni­tiv­no de­gra­di­ran upra­vo u do­ba uspo­na di­gi­tal­nih teh­no­lo­gi­ja (Erih From), sum­nji­vo efi­ka­snog pro­gra­mi­ra­nja, i sve­ta u ko­jem in­for­ma­tič­ka ra­di­o­ak­tiv­nost gu­ta na­še vre­me i str­plje­nje. Do­volj­no je sa­mo ne­ko­li­ko de­se­ti­na se­kun­di da se kli­po­vi di­gi­tal­ne sa­mo­per­cep­ci­je i sa­mo­re­flek­si­je is­ku­stva pe­sme, sli­ke, mu­zi­ke za­me­ne var­lji­vim uno­som in­for­ma­ci­ja, što he­mij­ski i bi­o­lo­ški pot­pu­no one­mo­gu­ća­va pro­ces ose­ća­nja i kon­tem­pla­ci­je.

Šta je jed­no ljud­sko ose­ća­nje? Po­vra­tak umet­no­sti u obra­zo­va­nje mno­gi­ma zvu­či ro­man­ti­čar­ski i na­iv­no, ali iako po­sto­je mi­li­o­ni stu­di­ja o umet­no­sti, ni­jed­na ni­je osve­tli­la mi­ste­ri­ju nje­nog na­stan­ka i dej­stva.

Pra­vo umet­nič­ko de­lo je u su­šti­ni al­go­ri­tam – kod ko­ji se de­ko­di­ra sa­mo umom čo­ve­ka, pri če­mu pro­ces de­ko­di­ra­nja me­nja, po­bolj­ša­va i usa­vr­ša­va ono­ga ko­ji ga de­ko­di­ra. Sa­mo raz­vo­jem mo­der­ne umet­no­sti u post­mo­der­nu i da­nas mo­der­ni­zam na­sta­ja­lo je sve vi­še pro­gram­skih mo­de­la ko­ji su vo­di­li ka ne­stan­ku kon­tak­ta umet­ni­ka i pu­bli­ke.

Umet­nost ra­di umet­no­sti je lu­ka­va pod­va­la onih ko­ji su okru­že­ni uspe­šni­ma, a sa­mi osta­ju raz­o­ru­ža­ni tri­vi­jal­nim su­ro­ga­ti­ma umet­no­sti. Pra­va umet­nost ima ge­ne­rič­ku funk­ci­ju i for­mu ko­ju su te­o­re­ti­ča­ri umet­no­sti sko­la­stič­kim vo­ka­bu­la­rom am­pu­ti­ra­li i od­re­kli se nje­ne etič­ke su­šti­ne i funk­ci­je.

Sve bi ovo bi­la aka­dem­ska pi­ta­nja da si­tu­a­ci­ja ni­je ne­u­po­re­di­vo ozbilj­ni­ja: na­pro­sto ne­ma­mo či­me da pa­ri­ra­mo di­gi­tal­noj kon­ku­ren­ci­ji, a ima­mo svoj kvant­ni kom­pju­ter – umet­nost ko­ju smo po­vr­šno upo­zna­li, ob­ja­sni­li i od­re­kli je se.

Po­vra­tak pra­vih umet­no­sti, de­set mi­nu­ta či­ta­nja po­e­zi­je, po­sma­tra­nja se­be, ko je i šta je, do­vo­di do to­ga da čo­vek bu­de hu­ma­ni­ji, da po­no­vo ot­kri­va svo­ju du­hov­nost i psi­ho­lo­šku moć, a ne da po­sta­je sve vi­še upla­šen, upo­tre­bljiv, po­slu­šan i pred­vi­div.

To­mi­slav Su­hec­ki