Deč­ji usta­ški lo­gor smr­ti u Si­sku

Jelena Milić

03. 10. 2025. 19:00

Фон­та­на-спо­ме­ник у цен­тру Си­ска: „Не­до­вр­ше­не игре” (Фо­то лич­на ар­хи­ва)

Po­red Živ­ka Ze­len­br­za, ima­la sam čast i sre­ću da se upo­znam i sa­ra­đu­jem i s go­spo­đom Ne­ven­kom Kon­čar. I ona je „de­te Ko­za­re”, pre­ži­ve­la je i Ja­se­no­vac, ali i zlo­gla­sni deč­ji lo­gor u Si­sku. U nje­mu je iz­gu­bi­la se­stru bli­zna­ki­nju Da­ni­cu. Na ko­me­mo­ra­ci­ja po­vo­dom osam­de­set go­di­na od us­po­sta­vlja­nja lo­go­ra odr­ža­la je po­tre­san go­vor, u ko­jem ka­že i ovo: „Kao što ve­ro­vat­no svi vi već zna­te, ja ne­mam svo­jih se­ća­nja, ni­ti si­gur­no znam da li sam Ne­ven­ka ili mo­žda Da­ni­ca, jer smo bi­le dve se­stre bli­zan­ke... be­be, i sa­mo je jed­na pre­ži­ve­la. Eto, ta jed­na sam ja – Ne­ven­ka Kon­čar, ro­đe­na Pre­lić. Pre­ži­ve­la sam sti­ca­jem okol­no­sti i u svom de­tinj­stvu po­sle te po­čet­ne stra­ho­te sre­la do­bre i sr­ča­ne lju­de, po­čev­ši od Pr­pi­ća Šte­fa i ne­što ka­sni­je Ba­re i Jo­si­pa Jan­drič­ka, ko­ji su o me­ni bri­nu­li. Ta će spo­zna­ja ljud­ske do­bro­te kod me­ne uvek bi­ti va­žni­ja u od­no­su na zlo ko­je se do­go­di­lo mo­joj po­ro­di­ci i mno­gim dru­gim ne­du­žnim lju­di­ma na pod­ruč­ju NDH. Na ne­ki sam na­čin dva­put spa­se­na, pr­vo ta­ko što sam uop­šte pre­ži­ve­la, a po­tom i ti­me da u stva­ri kao ma­la be­ba ni­sam mo­gla bi­ti sve­dok vla­sti­tog uža­sa. Za­to sam ve­o­ma za­hval­na da 80 go­di­na na­kon imam pri­li­ku s va­ma po­de­li­ti tre­nu­tak pam­će­nja na mo­ju se­stru i sve dru­ge ko­ji su ov­de za­jed­no po­ko­pa­ni, sa ili bez ime­na i pre­zi­me­na. Imaj­te sve njih na umu, ali i na sr­cu.”

Na­ta­ša Ma­tu­šić, isto­ri­čar­ka ko­ja je ši­roj jav­no­sti do­ne­la sa­zna­nja o ak­ci­ji Di­a­ne Bu­di­sa­vlje­vić, sma­tra da je taj lo­gor bio „lo­gor smr­ti”, dok se za „pri­hva­ti­li­šte” u Ja­stre­bar­skom, u ko­jem su ta­ko­đe bo­ra­vi­la de­ca Ko­za­re i o ko­jem će­mo po­seb­no pi­sa­ti, to ne mo­že re­ći. Pro­ce­nju­je se da je usta­ško-ne­mač­kom ofan­zi­vom na Ko­za­ru s po­čet­ka le­ta 1942. go­di­ne bi­lo ob­u­hva­će­no mi­ni­mal­no 68.000 ci­vi­la. Pre­ži­ve­li su do­vo­že­ni u lo­go­re, a ni de­ca ni­su bi­la iz­u­ze­ta iz sla­nja u lo­go­re. De­ca s Ko­za­re, ali i s Kor­du­na i Ba­ni­je, iz Sla­vo­ni­je i Mo­sla­vi­ne, u naj­ve­ćem bro­ju et­nič­ki Sr­bi, osta­la su upi­sa­na u isto­ri­ji kao „de­ca Ko­za­re”.

Lo­go­re za de­cu usta­ška ad­mi­ni­stra­ci­ja na­zi­va­la je „pri­hva­ti­li­šti­ma”. Je­dan od ta­kvih lo­go­ra ra­dio je u Si­sku, gde je ina­če po­sto­ja­lo vi­še usta­ško-ne­mač­kih lo­go­ra, pod ci­nič­nim ime­nom „Pri­hva­ti­li­šte za de­cu iz­be­gli­ca”. Osno­van je 3. av­gu­sta 1942. go­di­ne i for­mal­no je spa­dao pod ta­ko­zva­no Mi­ni­star­stvo udru­žbe. Za nje­gov rad bi­la je di­rekt­no nad­le­žna Žen­ska lo­za usta­ške mla­de­ži. Za­tvo­ren je u ja­nu­a­ru 1943. go­di­ne. Pro­ce­nju­je se da je, na vi­še nje­go­vih lo­ka­ci­ja, u ne­ljud­skim uslo­vi­ma bo­ra­vi­lo vi­še od 5.000 de­ce. An­te Dum­bo­vić, ina­če slu­žbe­nik spo­me­nu­tog mi­ni­star­stva, je­dan je od lju­di ko­ji su sa­ra­đi­va­li s ak­ci­jom Di­a­ne Bu­di­sa­vlje­vić na te­ri­to­ri­ji Si­ska. I on, kao i go­spo­đa Bu­di­sa­vlje­vić, na­sto­jao je da iden­ti­fi­ku­je do­ve­de­nu de­cu. Ra­dio je i na nji­ho­vom udo­mlja­va­nju („ko­lo­ni­za­ci­ji”), što je, ma ka­ko kon­tro­verz­no bi­lo, zna­či­lo spa­sa­va­nje nji­ho­vih ži­vo­ta. Ne­gi­ra­ti ovu okol­nost je­ste su­ro­vi re­vi­zi­o­ni­zam.

S ne­u­mor­nom Ne­ven­kom Kon­čar i nje­nim sa­rad­ni­ci­ma ne­ko­li­ko pu­ta sam ob­i­šla Spo­men-park u Si­sku ko­ji no­si ime Di­a­ne Bu­di­sa­vlje­vić. Na nje­go­vim be­lim, pre­po­zna­tlji­vim, ali ap­strakt­nim i go­lim okom sa obli­žnjeg vr­lo pro­met­nog dru­ma ne­in­for­ma­tiv­nim plo­ča­ma, ukle­san je vr­lo ma­li deo pri­če o uža­si­ma deč­jeg lo­go­ra smr­ti u Si­sku. Pre­ži­ve­li i nji­ho­vi pri­ja­te­lji pri­želj­ku­ju da se u par­ku po­sta­vi vi­dlji­vi­ja ve­li­ka in­fo-plo­ča. Od njih sam, tek, sa­zna­la i da na Grad­skom gro­blju u Si­sku, ko­je je od Spo­men-par­ka odvo­je­no tom uža­sno pro­met­nom uli­com, po­sto­ji još je­dan ap­strakt­ni spo­me­nik za de­cu umr­lu u tom lo­go­ru, s ko­jeg je po za­vr­šet­ku su­ko­ba u Hr­vat­skoj de­ve­de­se­tih ski­nu­ta plo­ča s nat­pi­som ko­me je po­sve­ćen i do sa­da ni­je vra­će­na. Ve­ru­jem da bi se ko­or­di­ni­sa­nom ak­ci­jom mo­glo po­sti­ći da se i taj deo gro­blja ade­kvat­no obe­le­ži.

Jed­na za­in­te­re­so­va­na stra­na su­ge­ri­še da se u par­ku po­sta­vi i ve­li­ki krst „ko­ji bi bio vi­dljiv sa ce­ste” i ti­me pri­vla­čio pa­žnju oni­ma ko­ji „ce­stom pro­la­ze”. Dru­ga, opet, da se u nje­mu po­dig­ne i spo­me­nik Di­a­ni i de­ci. Ina­če, u Si­sku ne po­sto­ji cr­kva SPC. Mo­žda je vre­me za iz­grad­nju hra­ma? Pret­hod­ne grad­ske vla­sti ni­su ima­le ni­šta pro­tiv to­ga, šta­vi­še, sma­tra­le su da bi iz­grad­nja objek­ta SPC do­pri­ne­la mul­ti­kon­fe­si­o­nal­noj i mul­ti­et­nič­koj sli­ci Si­ska ko­ju su že­le­li da gra­de.

U cen­tru Si­ska po­sto­ji vr­lo le­pa, ali pre­su­še­na fon­ta­na-spo­me­nik, ta­ko­đe po­sve­će­na žr­tva­ma lo­go­ra za de­cu, ko­ju sam ob­i­šla u prat­nji pro­to­ko­la pret­hod­nih grad­skih vla­sti, na mo­ju mol­bu. Po­red je le­po ure­đe­no deč­je igra­li­šte. No, i ona je skrom­no obe­le­že­na, sa­mo onaj ko zna šta tra­ži mo­že da je pre­po­zna i uoči šta sve sim­bo­li­še. Po­treb­no ga je za po­če­tak oči­sti­ti od ma­ho­vi­ne, mo­žda i tu po­sta­vi­ti ne­ku in­fo-ta­blu. Fo­ta­na, ina­če, pri­ka­zu­je sed­mo­ro ma­le de­ce ko­ja sto­je ili se­de ukrug. Autor­ka spo­me­ni­ka Ga­bri­je­la Ko­lar lič­no je po­zna­va­la de­cu ko­ja su pri­ka­za­na. Ovo de­lo na­zva­la je „Ne­do­vr­še­ne igre”. Ne­ven­ka po­seb­no uka­zu­je da je jed­na od lo­ka­ci­ja gde su de­ca bo­ra­vi­la u ne­hu­ma­nim uslo­vi­ma bi­la i na me­stu po­red tog par­ka i fon­ta­ne, gde je sad Dom kul­tu­re „Kri­stal­na koc­ka ve­dri­ne” i Grad­sko po­zo­ri­šte Si­sak. In­si­sti­ra da se i ono obe­le­ži. Stra­hu­je da se to ne­će de­si­ti za nje­na ži­vo­ta, a to­li­ko se bol­no vi­di ko­li­ko joj je sta­lo da se to ura­di.

Mo­žda je upra­vo ovih da­na pra­vi tre­nu­tak da se u Si­sku do­vr­ši pro­ces ade­kvat­ne „me­mo­ri­ja­li­za­ci­je” deč­jeg lo­go­ra smr­ti ko­ji je u nje­mu po­sto­jao. Na­i­me, od pre ne­ki dan čla­ni­ca Do­mo­vin­skog po­kre­ta je uti­caj­na re­vi­zi­o­nist­ki­nja, pro­fe­sor­ka sa hr­vat­skih stu­di­ja Vlat­ka Vu­ke­lić, ko­ja tvr­di da u Si­sku ni­je po­sto­jao deč­ji lo­gor. Ona je ula­skom u stran­ku pre­u­ze­la vo­đe­nje Od­bo­ra za utvr­đi­va­nje sud­bi­ne žr­ta­va zlo­či­na po­či­nje­nih ne­po­sred­no na­kon Dru­gog svet­skog ra­ta unu­tar Do­mo­vin­skog po­kre­ta. Vu­ke­lić je i glav­ni pro­mo­ter pri­če o ra­du Ja­se­nov­ca pod ko­mu­ni­stič­kom vla­šću. Član­sku kar­tu uru­čio joj je pred­sed­nik DP-a Ivan Pe­na­va, ko­ji je i na če­lu ne­dav­no for­mi­ra­nog vla­di­nog Po­ve­ren­stva za utvr­đi­va­nje sud­bi­ne žr­ta­va zlo­či­na na­kon Dru­gog svet­skog ra­ta. Iako je na­kon pro­šlo­go­di­šnjih par­la­men­tar­nih iz­bo­ra do­go­vor iz­me­đu HDZ-a i DP-a bio da će čel­nik DP-a Ivan Pe­na­va ove go­di­ne ući u Vla­du Hr­vat­ske kao je­dan od nje­nih pot­pred­sed­ni­ka, na­kon ne­dav­nih lo­kal­nih iz­bo­ra taj se do­go­vor pro­me­nio i Pe­na­va je do­šao i na če­lo Po­ve­ren­stva, što je, ve­ru­jem, od­u­vek i bio cilj DP-a.

Me­đu čla­no­vi­ma Po­ve­ren­stva su i Zvo­ni­mir Fr­ka-Pe­te­šić, ina­če na­čel­nik Ure­da pred­sed­ni­ka Vla­de RH An­dre­ja Plen­ko­vi­ća, Dar­ko Ne­kić iz Mi­ni­star­stva bra­ni­te­lja, An­dre­ja Me­tel­ko-Zgom­bić iz Mi­ni­star­stva spolj­nih i evrop­skih po­slo­va, Ire­na Pe­tri­jev­ča­nin iz MUP-a, Dra­že­na Vr­se­lja iz Mi­ni­star­stva kul­tu­re i me­di­ja, te Din­ko Ču­tu­ra i Mi­ro­slav Ak­ma­dža kao pred­stav­ni­ci Hr­vat­skog dr­žav­nog ar­hi­va i Hr­vat­skog isto­rij­skog in­sti­tu­ta. Oči­to je da se u Hr­vat­skoj stva­ra pri­lič­no ja­ka re­vi­zi­o­ni­stič­ka ma­ši­ne­ri­ja, jer je sa­da deo vla­da­ju­ćih struk­tu­ra. Pro­tiv nje se mo­ra bo­ri­ti upor­no­šću i či­nje­ni­ca­ma, a ne ne­u­te­me­lje­nim dis­kva­li­fi­ka­ci­ja­ma. U Hr­vat­skoj re­vi­zi­o­ni­sti naj­vi­še stre­pe od isto­ri­o­graf­skih kru­go­va iz Sr­bi­je, a ne nji­ho­vih pan­da­na srp­skih bu­ka­ča i re­vi­zi­o­ni­sta. Pla­še se onih ko­ji na na­uč­no do­ka­za­nim isti­na­ma po­ku­ša­va­ju da in­ter­na­ci­o­na­li­zu­ju pi­ta­nje usta­ških zver­sta­va i ge­no­cid nad Sr­bi­ma u NDH. Deo njih de­lu­je i kroz SPC, što ne uma­nju­je nji­ho­vo na­uč­no zna­nje. Na­dam se da će i do njih sti­ći mo­ja sa­zna­nja o ak­tu­el­nim pri­li­ka­ma u Si­sku.

De­ša­va­nja oko spo­me­nu­tog Po­ve­ren­stva i ka­drov­ska po­li­ti­ka u DP-u, ko­ja u vla­da­ju­ća te­la uvo­di ka­dro­ve po­put Vlat­ke Vu­ke­lić ve­li­ka su te­ma, ne sa­mo za Sr­be u Hr­vat­skoj, već i za sve nas dru­ge. Za­to do­dat­no bri­ne što je vest o ula­sku Vu­ke­li­će­ve u DP u Sr­bi­ji pro­šla sko­ro ne­za­pa­že­no.

*Po­li­tič­ki ana­li­ti­čar