U ko­ju Evro­pu mi žu­ri­mo

Slobodan Samardžija

03. 10. 2025. 19:15

(Игњат Гатало)

Ve­li­ka voj­na pa­ra­da odr­ža­na na cen­tral­nom Tr­gu Tje­nan­men u ki­ne­skoj pre­sto­ni­ci Pe­kin­gu po­ka­za­la je ne­dvo­smi­sle­no: svet ko­ji smo po­zna­va­li u pret­hod­na dva mi­le­ni­ju­ma vi­še ni­je isti. I ni­ka­da vi­še to ne­će bi­ti. Ne za­to što je ta­ko ne­ko­me „ve­li­kom” pa­lo na um, ili usled ne­ke tra­ge­di­je glo­bal­nih raz­me­ra, pre­stan­ka ve­ro­va­nja u Sve­vi­šnjeg… Jed­no­stav­no, taj sta­ri svet je – po­tro­šen. I to u to­li­koj me­ri da vi­še ni­ko­me una­pred ne osi­gu­ra­va op­sta­nak.

U ta­kvoj si­tu­a­ci­ji na­sto­ja­nja Evro­plja­na da odr­že sta­tus cen­tra sve­ta, ko­ji su kroz ve­ko­ve se­bi pri­gra­bi­li što ma­čem, što va­trom, što ra­zno­ra­znim ma­hi­na­ci­ja­ma, či­ne se jed­na­ko uza­lud­nim ko­li­ko i be­smi­sle­nim. Naš kon­ti­nent, to svi već uve­li­ko shva­ta­ju, po­stao je ne­ka vr­sta pe­ri­fe­ri­je ko­ju po­je­din­ci (ne na­ci­je, ver­ske ili dru­ge za­jed­ni­ce) po­ku­ša­va­ju da odr­že ve­štač­kim di­sa­njem. To su pri­zna­li i Do­nald Tramp i Vla­di­mir Pu­tin i Si Đin­ping i Na­ren­dra Mo­di, pa i se­ver­no­ko­rej­ski li­der Kom Džong Un… Sve to je ja­sno i ve­ći­ni obič­nih ži­te­lja Sta­rog kon­ti­nen­ta.

I tu za nas na Bal­ka­nu na­sta­je pro­blem. Mi upor­no na­sto­ji­mo da po­sta­ne­mo deo upra­vo ta­kve Evro­pe, de­la sve­ta ko­ji sa na­go­mi­la­nim ne­is­pu­nje­nim obe­ća­nji­ma ne­u­mit­no gu­bi glo­bal­nu tr­ku. Tač­ni­je, to­me te­že po­je­din­ci ko­ji od kan­ce­la­rij­skih slu­žbe­ni­ka iz Bri­se­la tra­že spa­so­no­sni za­gr­ljaj, sve­sni da sa­mi ne­ma­ju ni pa­me­ti ni sna­ge da uči­ne ne­što vi­še. Prak­tič­no, mi u Sr­bi­ji kao da do­bro­volj­no ska­če­mo u ja­mu ko­ja se otvo­ri­la za ne­ke dru­ge. Sve kao da se pre­tva­ra u ne­ku vr­stu neo­bič­nog ver­skog ob­re­da u tre­nut­ku ka­da sve svet­ske re­li­gi­je po­zi­va­ju na ra­zum i su­ži­vot.

Već smo po­mi­nja­li da su Evro­pi, ovoj ko­ja za sa­da ne vi­di sve­tlo iz tu­ne­la 20. ve­ka, neo­p­hod­ni – ra­to­vi. Ali oni lo­kal­ni ko­ji ne­će do­ti­ca­ti ve­li­ke igra­če. Bri­tan­ci ne kri­ju da ne­ke već ima­ju u pla­nu. Sva­ka­ko i ov­de kod nas, na Bal­ka­nu. Uosta­lom, ma­đar­ski pre­mi­jer Vik­tor Or­ban otvo­re­no na­ja­vlju­je ras­pad Evrop­ske uni­je. A to te­ško da će pro­ći bez upli­ta­nja Lon­do­na ko­ji je svo­ju po­ste­vrop­sku pri­ču za­po­čeo još u ja­nu­a­ru 2020.

I ume­sto da ta­kvim „Evro­plja­ni­ma” za­hva­li­mo na tret­ma­nu ko­ji su nam na­me­ni­li, po­je­di­ni ov­da­šnji dru­štve­ni kru­go­vi, odvo­je­ni i od do­ma­će i od glo­bal­ne stvar­no­sti, tra­že od njih da ne po­su­sta­ju. Na­pro­tiv, žu­re da i bez po­mo­ći sa te stra­ne i nas uba­ce u onu ja­mu ko­ju smo već po­mi­nja­li. Sve ovo vi­še ne­ma ni­ka­kve ve­ze sa raz­li­či­to­sti­ma u po­li­tič­kim, ide­o­lo­škim ili onim po­gle­di­ma na sa­da­šnjost i bu­duć­nost. Ovo je vi­dlji­vo sr­lja­nje u ne­što o če­mu, objek­tiv­no, zna­mo sa­mo iz te­le­vi­zij­skih pro­gra­ma ame­rič­kih i bri­tan­skih di­stri­bu­te­ra. A sve sa je­di­nom že­ljom da sa se­be spe­re­mo lja­gu za sop­stve­ni ne­u­speh.

Sr­bi­ja po­ku­ša­va da na­đe me­sto na pro­sto­ru na ko­jem ni­jed­na dr­ža­va u ovom tre­nut­ku ne mo­že za se­be da ka­že da je u pot­pu­no­sti re­ši­la osnov­ne eg­zi­sten­ci­jal­ne ili so­ci­jal­ne pro­ble­me. Me­di­ji se uki­da­ju vo­ljom vla­da­ju­ćih ve­ći­na, po­je­di­ne po­li­tič­ke stran­ke ta­ko­đe, na­ra­sle raz­li­či­to­sti re­ša­va­ju se na uli­ca­ma Pa­ri­za, Ber­li­na, Ki­ši­nje­va… Ba­zič­na ljud­ska pra­va pri­la­go­đa­va­ju se po­tre­ba­ma oli­gar­hi­ja na vla­sti… Onaj ko to ne vi­di sva­ka­ko je slep. Sr­lja­ti bez­gla­vo u ta­kvo dru­štvo za nas sva­ka­ko ne bi bi­lo mu­dro.

Sa dru­ge stra­ne, da bi ostva­ri­li svo­je-tu­đe sno­ve mno­gi su sprem­ni da pro­me­ne sop­stve­nu ve­ru, iden­ti­tet... Pa­ro­le ko­je vi­đa­mo po na­šim uli­ca­ma, u su­šti­ni, sa­mo su pre­pi­sa­ne sa slič­nih do­ga­đa­ja u bli­žoj ili da­ljoj oko­li­ni, uzro­ko­va­nim raz­lo­zi­ma ko­ji ni u kom slu­ča­ju na od­go­va­ra­ju na­šem pod­ne­blju, po­tre­ba­ma i shva­ta­nju sa­mo­bit­no­sti. Raz­lo­zi za pad fran­cu­ske vla­de de­fi­ni­tiv­no ni­su oni ko­je ov­da­šnji ru­ši­o­ci pri­pi­su­ju na­šoj. A Evro­pi 21. ve­ka tek pred­sto­je mno­ga po­sr­ta­nja. Vi­di se to u Ne­mač­koj, Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji, Ita­li­ji… Upra­vo oni­ma ko­ji­ma se ta­ko bez­re­zer­vno di­vi­mo.

Da li smo mi u Sr­bi­ji uop­šte vred­ni po­sto­ja­nja? Ne­ke na­še naj­bli­že kom­ši­je sva­ka­ko bi ne­ga­tiv­no od­go­vo­ri­le na ovo pi­ta­nje. Ali da slič­no raz­mi­šlja­mo sa­mi o se­bi vi­še je ne­go pa­ra­no­ič­no. I neo­d­go­vor­no. Ka­ko pre­ma oni­ma ko­ji su nas stvo­ri­li, ta­ko i pre­ma ovi­ma ko­je smo mi stvo­ri­li. I ko­je, za­rad sop­stve­nog kom­fo­ra, a ko­ba­ja­gi mi­sle­ći o nji­ho­voj bu­duć­no­sti, te­ra­mo van do­mo­vi­ne. I još smo sprem­ni da im za to do­bro pla­ti­mo. Uosta­lom, ma­lo ko je vo­ljan da gle­da sop­stve­no de­te ka­ko se ner­vo­zno i umor­no vra­ća ku­ći na­kon osam sa­ti pro­ve­de­nih na rad­nom me­stu. Iz bez­bed­ne da­lji­ne sve se to ne­ka­ko lak­še pod­no­si.

U tre­nut­ku ka­da se Do­nald Tramp okre­će ne­iz­be­žnim part­ne­ri­ma Ki­ni, Ru­si­ji, In­di­ji, Tur­skoj… mi na gu­bit­ni­ke oku­plje­ne u Bri­se­lu gle­da­mo kao na spa­se­nje. Ne pi­ta­ju­ći ko nas je gur­nuo u ovu si­tu­a­ci­ju. Da li su nam iz Lon­do­na, Pa­ri­za, Ber­li­na pru­ža­li ru­ku pri­ja­telj­stva ka­da nam je bi­lo te­ško? A to su nam evrop­ske kom­ši­je, uzo­ri… Na če­mu smo to mi du­žni da im za­hva­lju­je­mo, šta su nam po­nu­di­li? Sve što su nam da­li de­be­lo su na­pla­ti­li.

Ali ka­ko to ob­ja­sni­ti oni­ma ko­ji su sta­sa­li na dru­štve­nim mre­ža­ma, đač­ke knji­ži­ce do­bi­ja­ju „po di­fol­tu”, ko­ji no­vi­ne ne či­ta­ju, a te­le­vi­zi­ju gle­da­ju tek da bi vi­de­li da li ih je objek­tiv no­vi­nar­ske ka­me­re slu­čaj­no „okr­znuo” ne­gde to­kom ulič­nih pro­te­sta? Da li se mi to na­da­mo bo­ljoj bu­duć­no­sti kiv­ni na one ko­ji su nas do­ne­li na svet? Pa ka­ži­mo im to u li­ce. I opro­sti­mo. I oni su na­ma to­kom de­tinj­stva sva­šta bi­li sprem­ni da opro­ste.

Re­klo bi se ipak da su ko­re­ni ne­za­do­volj­stva na dru­goj stra­ni. Kao da ne­ki dru­gi, raz­o­ča­ra­ni sop­stve­nim pro­ma­ša­ji­ma, na­sto­je svo­ju mu­ku da ubla­že, de­le­ći je sa ma­som ko­ja to ni­je tra­ži­la. A lič­no bez­na­đe po­ku­ša­va­ju da sa­kri­ju op­štim. Kao što re­ko­smo, svet se ne­u­mo­lji­vo me­nja. Na­še ni­je da se sta­vi­mo pod tu­đe okri­lje, ma ko­li­ko to pri­vlač­no iz­gle­da­lo, već da za se­be pro­na­đe­mo pro­stor ko­ji bi nam omo­gu­ćio da di­še­mo pu­nim plu­ći­ma. Ova­kva Evrop­ska uni­ja to ni­ko­me ne omo­gu­ću­je.             

 *No­vi­nar „Po­li­ti­ke” u pen­zi­ji