Žal za mladošću

Vladimir Đukanović

08. 10. 2025. 20:00

Београд, 5. октобар 2000. године Фото З. Анастасијевић

Slušamo i čitamo svake godine kako se približi peti oktobar raznorazne ispovesti, kako onih koji jesu, tako još više i onih koji nisu, bili neposredni učesnici prve obojene revolucije i rušenja, mora se priznati, vlasti koja nije više imala kud, već je morala nekako da bude zamenjena. Nije imala kud, jer bili smo pod sankcijama, ekonomska kriza je bila na vrhuncu, a najbitnije od svega bila je činjenica da se nije videla nikakva perspektiva sa takvom vlašću i ljudi su prirodno želeli da nešto promene. No, promene nisu morale da nužno znače i da se ide nabolje. U našem slučaju one su bile promene koje su nam donele totalnu eroziju nacionalne politike, dodatnu devastaciju svakako posrnule ekonomije, jer su revolucionari prodavali državne firme i imovinu u bescenje, što bi se reklo na kilo, kao da im je deda to ostavio. Tako smo i dobili na stotine hiljada ljudi koji su ostali bez posla i bez ikakve perspektive, a koji su nazvani podrugljivo – „gubitnici tranzicije”.

Baš oni koji su nas doveli do takvog nacionalnog i ekonomskog kolapsa danas sa setom pišu i pripovedaju naširoko o tome šta su radili i gde su bili pre 25 godina, te kako im je mnogo žao što nije bilo 6. oktobra, ali da je baš danas došlo vreme da se to ispravi. Nikako ne mogu da prihvate činjenicu da je tada masa ljudi bila mlada i zavedena. Neko bi rekao pomalo i glupa.

Danas većina tih ljudi svakako nije mlada, ali odavno su sagledali da više niko ne može da ih na tako bestidan način zavede, jer nisu glupi. U poplavi raznoraznih pajaca koji koješta piskaraju o događajima 5. oktobra 2025. godine našao se i Srđan Milivojević, današnji predsednik Demokratske stranke, što samo po sebi govori u šta se ta stranka pretvorila i na šta danas liči, a koji je tada bio svojevrsna maskota pokreta „Otpor”. Dakle, ne ni čak neki kud i kamo bitniji šraf u nomenklaturi tog pokreta, niti i neko ko je o nečemu u tom pokretu koga je osmislio današnji donosilac revolucija i haosa u mnogim zemljama, Srđa Popović, bilo šta odlučivao, već apsolutna maskota i osoba za sprdnju. Taj danas žali što nije bilo 6. oktobra, jer on je verovatno sanjao da poput tadašnjeg savremenog oznaša strelja i hapsi koga stigne. Njihov san su tada bili krizni štabovi, otimanje novca, lustracija, šišanje dece tadašnjih funkcionera i prebijanje istih, samo ih država i narod od starta nisu zanimali. To pokušavaju danas da ispričaju ovim anonimnim poletarcima koji su sebe nazvali studentskim plenumima, jer kako vele, oni ne bi smeli da ponove njihove greške, već kada se dokopaju vlasti odmah bi morali da krenu po kratkom postupku svakog da streljaju i lustriraju. Ipak, tu postoji nekoliko bitnih razlika u odnosu na 2000. godinu koje današnje mlade anonimne revolucionare razjedaju, a važno je da ih objasnimo.

Prva i osnovna razlika – baš taj 5. oktobar 2000. godine bio je plod izgubljenih izbora koje je Slobodan Milošević izgubio 24. septembra. Mi ovde još nismo imali izbore, a jedna od ključnih grešaka revolucionara bila je što njih nisu prihvatili kada ih je Vučić nudio. Da li je 5. oktobra 2000. godine pređenih onih famoznih 50 odsto za Koštunicu ili je to bilo tu negde, nije toliko ni bitno, realno legitimitet na strani opozicije je postojao, te shodno tome postojala je i realna većinska želja naroda da dođe do promena. Danas to ne postoji.

Druga, daleko bitnija razlika u odnosu na tadašnji period je činjenica da se danas živi nikad bolje, još od Drugog svetskog rata. Prosečna porodica ima bar tri automobila, ide se na letovanja, zimovanja, posla ima, plate i penzije rastu, privreda radi, fabrike i investitori dolaze, otvoreni smo prema svetu i to na sve četiri strane, te na svim tim poljima možemo samo da se poklonimo Vučiću i da kažemo – majstore, svaka čast. Sve to tada ne da nismo imali, nego smo mogli samo da sanjamo, jer je zemlja bila pod sankcijama, bili smo godinu pre i bombardovani, nigde nismo mogli da izađemo iz zemlje, perspektiva nije postojala. Može se slobodno reći i da je 2012. godine vlast Borisa Tadića pala baš zato što ljudi u njoj nisu videli nikakvu perspektivu, jer nije radilo ništa, fabrike su bile zakatančene, privreda nije postojala, narod je bez posla bauljao po ulicama, investicije nisu postojale, a korupcija je bila kao dobar dan. Da budemo iskreni, nesumnjivo da korupcije ima i danas i država bi morala svojski da krene u žestok obračun sa istom, ali danas ima perspektive i ima posla i para. Narod je realno daleko zadovoljniji sa životom, bez obzira na činjenicu što će nezadovoljnih biti uvek. To je i ključni razlog zašto je obojena revolucija koja je pokušana ponovo da se sprovede suštinski propala koliko god da je bila silovita. Revolucionari nisu imali legitimitet, niti većinu, a suštinski nisu ni ponudili alternativu, što je kod naroda u nekom momentu ulilo nesigurnost, jer danas ona bar u ekonomskom pogledu ipak postoji.

Zato je mnogo važno da se mladi više ne zaluđuju blokadama, jer to je propalo. Vučić je uspeo da nadmudri kreatore obojene revolucije i da ih pobedi. Videćemo za izbore, ali kako sada stvari stoje, njegova pozicija je ponovo sve jača i može se očekivati da buduće izbore dočeka prilično relaksiran kada govorimo o izbornim rezultatima, no uvek je važno naglasiti da se prvo mora skočiti, pa reći hop. Naravoučenije iz svega ovog je da propali petooktobarci danas mogu samo da pišu i govore o njihovom žalu za mladošću, jer niti su oni danas više sposobni za bilo šta, niti je danas isti period kao i pre 25 godina. Život ide dalje i ljudi se ipak opredeljuju ka onom ko im donosi sigurnu budućnost, a oni bez plana i programa ne ulivaju taj vid poverenja da bi to mogli da donesu

*Narodni poslanik

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista