Vra­njan­ci ne za­bo­ra­vlja­ju hu­ma­nost že­na Škot­ske

Politika onlajn

30. 10. 2025. 18:15

Пред­сед­ни­ца Скуп­шти­не гра­да Вра­ња Зо­ри­ца Јо­вић на ко­ме­мо­ра­ци­ји ис­пред спо­ме­ни­ка „Же­не Шкот­ске” (Фо­то В. Ри­стић)

Vra­nje – Is­pred spo­me­ni­ka „Že­ne Škot­ske”, kod Do­ma zdra­vlja u Vra­nju, po­lo­že­ni su ven­ci i cve­će i oda­ta po­čast hra­brim že­na­ma ko­je su le­či­le ra­nje­ni­ke na­kon Pr­vog svet­skog ra­ta.

– Hra­bre pri­pad­ni­ce „Bol­ni­ca že­na Škot­ske” pre­va­zi­šle su isto­rij­ski tre­nu­tak jer su po­sta­le deo nas. Za­to Vra­nje ne za­bo­ra­vlja. Utka­ne u isto­ri­ju gra­da, za­u­vek će bi­ti deo na­še pro­šlo­sti, na­šeg na­sle­đa. Jer, „ono što či­ni­mo u ži­vo­tu, od­je­ku­je u več­no­sti” – re­kla je u obra­ća­nju na ko­me­mo­ra­tiv­nom sku­pu pred­sed­ni­ca Skup­šti­ne gra­da Vra­nja Zo­ri­ca Jo­vić.

„Ve­li­ki rat do­neo je na­ma Sr­bi­ma ne­sre­ću ko­ja je pre­va­zi­la­zi­la tra­ge­di­ju Evro­pe tog vre­me­na. Jed­na od tra­ge­di­ja ko­je su za­de­si­le Sr­bi­ju je­ste i iz­nu­đe­no po­vla­če­nje srp­ske voj­ske pre­ko al­ban­skih gu­du­ra, po­zna­ti­je kao Al­ban­ska gol­go­ta. U no­vem­bru 1915. go­di­ne na put ne­mo­ći i bez­na­đa kre­nu­lo je oko 400.000 voj­ni­ka i ci­vi­la. U stra­ho­vi­tim uslo­vi­ma bi­li su umor­ni, glad­ni i pro­mr­zli, a ži­vot je iz­gu­bi­lo njih sko­ro 250.000. U spo­men-ko­stur­ni­ci i Pla­voj grob­ni­ci na ostr­vu Vi­do, sa­hra­nje­no je još 10.000 na­pa­će­nih du­ša. Vi­do je vr­hu­nac na­še tra­ge­di­je, na­šeg stra­da­nja. Ali i po­če­tak na­šeg vas­kr­snu­ća. Opo­ra­vlje­na i re­or­ga­ni­zo­va­na Srp­ska voj­ska bi­la je sprem­na za pro­boj So­lun­skog fron­ta. Na­kon za­stra­šu­ju­ćeg pro­do­ra, srp­ske za­sta­ve vi­jo­re se u Vra­nju već dva­de­set da­na po­sle pro­bo­ja. Ne­pu­ne dve ne­de­lje na­kon oslo­bo­đe­nja u grad do­la­zi i pr­va, stra­na, me­di­cin­ska mi­si­ja, pra­vo sa So­lun­skog fron­ta. Bi­la je to še­sta je­di­ni­ca „Bol­ni­ca že­ne Škot­ske”, od­no­sno sa­ni­tet­ska če­ta ’Ame­ri­ka’”, pod­se­ti­la je Jo­vi­će­va.

Di­rek­tor Zdrav­stve­nog cen­tra Vra­nje dr Ni­ko­la Po­po­vić is­ta­kao je da su „Vra­njan­ci pri­pad­ni­ce škot­ske mi­si­je s pra­vom sma­tra­li ču­do­tvor­ka­ma, jer je u Sr­bi­ji u to vre­me bi­lo ma­lo, a u Vra­nju i ni­je bi­lo že­na le­ka­ra, a ka­mo­li hi­rur­ga. Ove, pre sve­ga hra­bre i ve­o­ma po­žr­tvo­va­ne že­ne, u na­ro­du po­zna­te kao ’ma­le si­ve pre­pe­li­ce’, je­su naš le­gat. Osta­vi­le su nam u za­ve­šta­nje ljud­skost, ne­se­bič­no po­žr­tvo­va­nje i lju­bav za lju­de, on­da ka­da je naj­te­že.”

Ne­po­sred­no pre do­la­ska je­di­ni­ce u Vra­nje, kao glav­ni le­kar, na če­lo „Ame­ri­ke” do­la­zi mla­da dr Iza­bel Em­sli Ha­ton, ko­ja u svo­jim me­mo­a­ri­ma opi­su­je to vre­me kao „naj­zna­čaj­ni­ji pe­ri­od ži­vo­ta u ra­tu, a mo­žda i u ce­lom ži­vo­tu”. Vra­nje je u tom tre­nut­ku bi­lo bez le­ka­ra.

„Bol­ni­ca ’Ame­ri­ka’ pred­vo­đe­na dok­tor­kom Iza­bel Em­sli Ha­ton sti­gla je, sr­dač­no do­če­ka­na, u Vra­nje 15. ok­to­bra. Be­še se oku­pio si­lan svet, ko­ji ih je za­si­pao cve­ćem iz vranj­skih ba­šti. A mno­gi su sa za­hval­no­šću pri­la­zi­li ko­li­ma i ce­li­va­li ih”, pi­še dr Vu­ka­šin An­tić u svo­joj knji­zi „Bol­ni­ca u Vra­nju”. Dr Ha­ton je sa­vre­me­nu, do­bro opre­mlje­nu bol­ni­cu or­ga­ni­zo­va­la u vranj­skoj ka­sar­ni, gde su već le­če­ni i ope­ri­sa­ni po­vrat­ni­ci s fron­ta. Za­te­kla je za­stra­šu­ju­će sli­ke, jer su le­ka­ri ra­di­li u ka­ta­stro­fal­nim uslo­vi­ma. Na­kon go­di­nu da­na, tač­ni­je 16. ok­to­bra 1919, je­di­ni­ca „Ame­ri­ka” na­pu­sti­la je Vra­nje. Ube­đe­na da je Vra­nju po­treb­na stal­na bol­ni­ca, dr Ha­ton je pi­sa­la Ko­mi­te­tu „Bol­ni­ce že­na Škot­ske” u Edin­bur­gu.

Nje­na mol­ba ni­je usli­še­na. Me­đu­tim, vo­lje­nom Vra­nju osta­vi­la je kom­plet­nu bol­ni­cu, s opre­mom, po­ste­lja­ma, ope­ra­ci­o­nom sa­lom, la­bo­ra­to­ri­jom. Vra­nju je osta­vlje­no 50 po­ste­lja, ali su i Vranj­ska Ba­nja, Vla­di­čin Han i Sur­du­li­ca do­bi­li po 20 bo­le­snič­kih kre­ve­ta.

Na spo­me­nik „Že­ne Škot­ske” ven­ce i cve­će po­lo­ži­li su uče­ni­ci i pro­fe­so­ri Me­di­cin­ske ško­le „Iza­bel Em­sli Ha­ton”, pred­stav­ni­ci Udru­že­nja po­to­ma­ka rat­ni­ka oslo­bo­di­lač­kih ra­to­va Sr­bi­je do 1918. go­di­ne i SUB­NOR-a, kao i gra­da, Voj­ske Sr­bi­je, MUP-a.