Naše oružje je pozorište
(Фото В. Ристић)
Aleksandar Mikić
Vranje – Na sceni Pozorišta „Bora Stanković” nastupio je prvi put. U Nušićevom „Narodnom poslaniku” u adaptaciji i režiji Egona Savina odigrao je iz jednog drugog ugla lik Jevrema Prokića, koji nije pretendent za poslaničkog kandidata po svaku cenu, već iz svoje „nevine prosečnosti” iskazuje političku ambiciju i sve mane s kojima se nosi.
– Zadovoljan sam kako nas je publika „pročitala i reagovala” na našu predstavu – prvi je utisak Aleksandra Mikića po silasku s vranjske scene, nakon velikog i iskrenog aplauza.
Publika je predstavu Makedonskog narodnog teatra ocenila sa 4,80, što je jedna od najboljih ocena, ali ne i najbolja.
– Glumac je glumac. On radi svoj posao. Ja bih ovo radio i bez para, jer to, čini mi se, umem i volim. Da li država treba da nas više poštuje – sigurno da treba. Da li to čini dovoljno – sigurno ne. U Severnoj Makedoniji donet je zakon po kojem glumci po svojim kategorijama, od nacionalnog teatra u Skoplju, do pozorišta u Kumanovu, Bitolju ili Štipu, primaju za svoj rad istu zaradu. Mislim da to nije dobro. To je uravnilovka koja je birokratski nametnuta i za mene to nije u redu. Bez toga da komentarišem angažovanje drugih kolega, moram da kažem da mi u Makedonskom nacionalnom teatru igramo svakog dana, imamo probe na dnevnom nivou, što nije slučaj u pozorištima širom države. Za to nisu krivi glumci već zakonodavac – priča sa zadovoljstvom za „Politiku” Mikić.
Dodaje da pokušavaju da pronađu ključ za glumačku inspirativnost, dodatnu kreaciju i iskaz, kada se suoče s ovakvim metodom „finansijskog uprosečavanja”. Kaže da jako voli pozorište i rad s kolegama, a u takvoj situaciji uvek u svoj teatar „dolazite s nekom novom nadom i inspiracijom da se poklonite boginji Taliji”.
– U tom odnosu svakodnevnog rada na nekom od projekata postoje uzleti. Javljaju se padovi. Nikada niste sigurni da će sve uvek ispasti najbolje, ali ja uvek dolazim s najboljom ambicijom da dam ono najbolje što znam i umem. Tako smo i radili s Egonom Savinom na „Narodnom poslaniku”. Pogotovu što je on od samog početka znao sve što hoće, a čini mi se i koliki su naši kapaciteti da odgovorimo njegovom zadatku – priznaje naš sagovornik.
U razgovoru ne uspevamo da se ne dotaknemo one univerzalne večitosti da je Balkan kao region na geografskoj vetrometini uvek potencijalno „bure baruta” i uloge pozorišta u svim ovdašnjim podelama i ne tako davnim tragedijama.
– Moja tačka oslonca je da nijedna predstava ne može da promeni svet. Predstava se desi i prođe kroz publiku i njen osećaj za život s kojim se suoče s glumcima na sceni. Sa porukom koja iz pozorišta dolazi kao univerzalna, poučna, humana, tera na reakciju, neke promene ili boljitak... Ukoliko ona postigne i kap minimalnosti, to je uspeh.
Svuda oko nas je „bučna dosada” netolerancije, sukoba, pogibija, gladi na globalnom nivou, koja nas se samo (in)direktno dotiče, a kao da smo je već videli u našem „ružnom snu” iz prošlosti.
– Naše oružje je pozorište. Mi drugi način borbe nemamo. Mi smo tu da upozorimo, da dijagnostikujemo stanje, ukažemo na dobre i loše ljude. Kultura i teatar kao njen deo, uz film, književnost, muziku, slikarstvo, taj je „planetarni uređaj” što šalje uvek univerzalnu i važnu poruku koja, nažalost, često završi u nekoj gluvoj sobi gde sede oni koji odlučuju o našim sudbinama – kaže Aleksandar Mikić.
Dukovski kao odbrana za makedonski pozorišni tekst
– U našoj zemlji imamo manjak domaćih dramskih tekstova. Imali smo Gorana Stefanovskog ranije, sada je tu samo Dejan Dukovski i tek pokoji mlađi autor, koji ipak teško dobija šansu da se njegov tekst igra. Makedonski narodni teatar igra šarenoliki repertoar, najčešće od domaćih i stranih klasika. Tako sada radimo na jednom tekstu Maksima Gorkog – kaže za „Politiku” Aleksandar Mikić.