O Gazi pitajte Iran

Petar Popović

15. 01. 2009. 22:00

Rat u Gazi počeo je Hamas, pokret Palestinaca zavetovan protiv postojanja Izraela. Hamas je u blokiranu oblast Gaze prokrijumčario rakete, prekršio je teško dosegnuto primirje i preduzeo raketiranje Izraela. On to nije skrivao. Cilj Hamasa je bio da se na javnost Izraela izvrši pritisak i da se Izrael isprovocira da počne rat.

„Mi ne možemo drugo ništa učiniti osim da ispaljujemo rakete, u nadi da će oni ući u Gazu”, izjavio je Abu Bilal, vođa islamskogdžihada, intervjuisan na jugu Gaze. A onda, „ubiti što je moguće više cionista”, citiran je Abu Hamza, šef „raketnog programa” Islamskog džihada, međutim, još pre godinu dana.

Znači, rat Hamasa smišljan je i pripreman. Ali cilj uvlačenja Izraela u Gazu nije da se, na teritoriji kojom vlada Hamas, „ubije što više cionista”. Hamas nije nerealan. Cilj je da se prizove rat u kojem će neizbežno stradati Palestinci civili. To će ekrane ispuniti prizorima humanitarne katastrofe (hiljadu ih je već poginulo!). Evropi će se postaviti pitanje njene savesti, Arapima – njihove nesloge, nesolidarnosti i pasivnosti. Dok se Izrael, pritisnut negodovanjem i protestima sveta, ne zaustavi. Dabome, ostavljajući da pobednik Hamasovog rata bude Hamas.

To se jednom već dogodilo,2006. u Libanu, kada je Izrael napao Hezbolah. Jug Libana je „prekopan”, infrastruktura je uništena izraelskim bombama, postradali su civili, svet je zavapio da se rat zaustavi, i rat je zaustavljen, a jedini koji se izvukao nepovređen bio je Hezbolah – ponosan, jer je „srušen mit o nepobedivosti vojne sile Izraela”.

Ovo je logika koju Evropa teško može razumeti – da se sopstveni sunarodnici svesno svode na sredstvo ratovanja. Međutim, slična materijalizacija humanog resursa u ratne svrhe, širenjem nacionalne, rasne ili verske mržnje, u priličnom je zamahu. (Na kraju, upražnjavana je u nedavnim balkanskim razračunavanjima.). Na „teritorijama Al Kaide” moglo se čuti da su bombaši-samoubice „nuklearno oružje” siromašnih. Ali u svakom od tih slučajeva jedno je ipak jasno – uvek se afirmiše ideja o ništavnom značaju ljudske jedinke, natkriljene ciljevima manipulisane politike.

Kao Hezbolah, u Libanu, verovatno je da će i Hamas izaći iz rata nepovređen. Izraelski mač isećiće nedužne. Paradoks je u tome što će taj isti Hamas iskoristiti pojedinost o žrtvama da ponovo, još jedanput, pokrene zamajac svoje otrovne propagande. I to je to, što ovaj rat čini izgubljenim za Izrael.

Pitanje je sada, kako razvezati vatreni čvor!?

Evropa ,„bez ustava” vrti se u krug. Nema snagu dejstva i uticaja. Raspeta je između shvatanja da „Izrael ima pravo da se brani” i osećaja nedopustivosti „humanitarne katastrofe” Palestinaca. „Žice” bruje od međusobnog telefoniranja pojedinih prestonica, i svih zajedno s Briselom, ali ponosita EU nema čime da zaustavi Hamasov rat.

Iran može zaustaviti rat – sila, pokrovitelj Hamasa i Hezbolaha. Ali, Iran ta dva svoja moćna instrumenta za podrivanje Izraela koristi i šire. Iran njima nastoji da privuče sebi i deo radikalizovanih Arapa, ogorčenih „popustljivošću” njihovih režima Americi i Zapadu, te hoće li odigrati „u Gazi pešakom” ili neće, zavisi od utiska Teherana o„tabli za šah” u celini.

Vrhovni verski vođa Irana ajatola Hamnei, objavio je da svakome onome koji u oblasti Gaze pogine braneći Palestince sledi nagrada besmrtnika – na nebu. Sedamdeset hiljada mladića stalo je u stroj (IHT, Nazila Fathi). Međutim, posle komande „zbor”, sledilo je „na mestu voljno”. Poglavar je zahvalio „verujućoj i posvećenoj omladini, koja je zatražila da pođe u Gazu”, ali se tamo ipak neće poći „jer su nam ruke u toj areni vezane”.

Posmatrači koji Teheran prate izbliza veruju da je reč o nečem drugom. Iran je želeo da javno demonstrira potencijal svog uticaja na događaj. Ali je odlučio da prvo sačeka i vidi nagoveštaj„nove iranske politike” Vašingtona, pošto se u Belu kuću useli Barak Obama. Do tada, Hamas treba očuvati nepobeđenim i dobrovoljcespremnim, kao prednost Irana pri otvaranju nove partije.