Hra­na kao ogle­da­lo kul­tu­re

Politika onlajn

16. 11. 2025. 19:00

Фото А. Васиљевић

Vre­me kr­snih sla­va i zim­skih pra­zni­ka je po­če­lo i ta­ko će se na­sta­vi­ti sve ne­gde do pro­le­ća. Tr­pe­za je za ove sve­ča­ne pri­li­ke, uz slav­ski ko­lač, ži­to, vi­no i sve­ću, pu­na do­ma­ćih je­la spre­ma­nih po tra­di­ci­o­nal­nim re­cep­ti­ma. Br­za sva­ko­dne­vi­ca zah­te­va da se i obro­ci pri­pre­ma­ju br­že i na jed­no­stav­ni­ji na­čin, ali mno­gi se tru­de da osta­nu do­sled­ni je­lov­ni­ku na­sle­đe­nom od maj­ke i ba­ka, a to zna­či da ume­se slat­ka i sla­na te­sta i ko­la­če, da po­slu­že slat­ko, iz­ne­su pred­je­lo, a on­da sve po re­du – od su­pe do sar­me i pe­če­nja.

Srp­ska ku­hi­nja je na­da­le­ko po­zna­ta, baš kao i na­še go­sto­prim­stvo. Ta­ko se po­tvr­đu­je da hra­na ni­je sa­mo po­tre­ba, već i pri­ča o na­ma, na­šim pre­ci­ma i na­či­nu na ko­ji vi­di­mo svet. Sva­ko je­lo no­si u se­bi deo isto­ri­je, se­ća­nja i vred­no­sti jed­ne za­jed­ni­ce. Na to po­seb­no uka­zu­je dr Mi­loš Ma­tić, na­uč­ni sa­rad­nik i mu­zej­ski sa­vet­nik Et­no­graf­skog mu­ze­ja, ko­ji sma­tra da je is­hra­na je­dan od naj­slo­že­ni­jih kul­tur­nih si­ste­ma.

– Is­hra­na je­ste eg­zi­sten­ci­jal­na ak­tiv­nost, ali sve što je pra­ti – od na­či­na pri­pre­me, pre­ko obi­ča­ja za tr­pe­zom, do sim­bo­li­ke je­la – po­ka­zu­je da je ona vi­še od pu­ke po­tre­be – ob­ja­šnja­va Ma­tić i pod­se­ća da sva­ki na­rod, pa čak i sva­ka po­ro­di­ca, ima svoj je­din­stve­ni ku­li­nar­ski svet.

Ra­zno­vr­snost u is­hra­ni ni­je sa­mo pi­ta­nje uku­sa. To je i pi­ta­nje iden­ti­te­ta. Na­čin na ko­ji je­de­mo, šta spre­ma­mo i šta sma­tra­mo na­šim – sve to go­vo­ri o na­ma i na­šem me­stu u kul­tu­ri. Na pri­me­ru Bal­ka­na ja­sno se vi­di ko­li­ko za­jed­nič­kog na­sle­đa de­li­mo.

– Isti pro­iz­vo­di, kao što su sir, pa­pri­ke ili su­vo me­so, pri­pre­ma­ju se u sva­koj ze­mlji na dru­ga­či­ji na­čin. To je le­po­ta na­šeg re­gi­o­na jer ima­mo za­jed­nič­ke osno­ve, ali sva­ka ku­hi­nja ima svo­ju du­šu – uve­ra­va Ma­tić.

Mno­ge tra­di­ci­o­nal­ne na­mir­ni­ce su ne­ka­da bi­le pi­ta­nje pre­ži­vlja­va­nja, a da­nas su sim­bol ume­ća i na­sle­đa. Na Bal­ka­nu se na­ro­či­to ce­ne one ko­je mo­gu du­go da sto­je – ki­se­li ku­pus, sla­ni­na, sir u me­hu, zim­ni­ca... To su sve­do­ci vre­me­na i mu­dro­sti lju­di ko­ji su zna­li ka­ko da pre­ži­ve zi­mu. Da­nas nam to de­lu­je jed­no­stav­no, ali u se­bi kri­je du­bo­ku kul­tur­nu po­ru­ku. Na­čin is­hra­ne če­sto od­ra­ža­va sta­nje u dru­štvu.

– Ka­da se me­nja na­čin na ko­ji je­de­mo, me­nja se i na­čin na ko­ji ži­vi­mo. Br­za hra­na, ma­njak vre­me­na za ku­va­nje, ne­sta­nak po­ro­dič­nih ruč­ko­va – sve su to zna­ci sa­vre­me­nog do­ba – is­ti­če Ma­tić.

On pa pod­se­ća da hra­nom, u stva­ri, raz­go­va­ra­mo. Jer sva­ka kul­tu­ra gra­di ne­ke vred­no­sti, a one mo­gu da bu­du ra­zno­vr­sne pa ta­ko mno­gi ni­su sve­sni da i sa­da ži­ve kul­tur­no na­sle­đe.

– Na­ro­či­to se to pri­me­ću­je u raz­go­vo­ru sa mla­di­ma. Ka­da ih pi­tam šta ži­ve od kul­tur­nog na­sle­đa, oni su če­sto za­te­če­ni jer su do­sta upu­će­ni na sa­vre­me­ne teh­no­lo­gi­je. Tek ka­da se za­in­te­re­su­jem da li vo­le sar­mu, oni se se­te lek­ci­je da do­bar deo na­še is­hra­ne či­ni ta­ko­đe kul­tur­no na­sle­đe, kao i mno­go to­ga što je po­red nas, ali lju­di ni­su do­volj­no sve­sni to­ga. Ve­o­ma je bit­no to što mi da­nas za­hva­lju­ju­ći kul­tur­nom na­sle­đu ži­vi­mo te vred­no­sti, to jest ose­ća­mo ih u sva­ko­dnev­nom ži­vo­tu. Hra­nom po­ka­zu­je­mo po­što­va­nje, em­pa­ti­ju, go­sto­prim­stvo. Hra­na je na­čin da se pre­po­zna­mo me­đu svo­ji­ma, ali i da se raz­li­ku­je­mo od dru­gih. Kroz je­lo pri­ča­mo pri­ču o se­bi – za­klju­ču­je Mi­loš Ma­tić.  

Ima­ju­ći na umu ova za­pa­ža­nja o hra­ni, mo­že­mo bi­ti po­no­sni što i na ovaj na­čin ču­va­mo ba­šti­nu. Va­žno je da sva­ko pre­ma svo­jim mo­guć­no­sti­ma po­ka­že ko­li­ko je dra­go­ce­no za­jed­nič­ko oku­plja­nje za tr­pe­zom.