Tragikomične istine o svetu
Сцена из представе „Ругоба”
Marijus fon Majenburg je, uz Deu Loer, sigurno najreprezentativniji nemački predstavnik neobrutalističke dramaturgije koja je značajno definisala evropsko pozorište na kraju prošlog veka. Karakteristične po mračnoj poetičnosti i antropološkom pesimizmu, Majenburgove drame redukuju čoveka do njegove srži, baveći se uzrocima nasilja, nekontrolisane strasti, gubitka identiteta. Njegovi komadi „Vatreno lice” i „Paraziti” igrani su pre nekoliko godina u Beogradu (prva u režiji Stevana Bodrože, druga Anje Suše, obe u Beton hali teatru), a nedavno su premijerno prikazana još dva njegova komada, „Harman” i „Rugoba”.
Drama „Harman”, koja je postavljena na Sceni u podrumu Ateljea 212, u režiji Predraga Štrpca, bavi se istinitim slučajem masovnog ubice Frica Harmana. Kvalitet ovog teksta je daleko ispod kvaliteta ostalih Majenburgovih dela, zato što se on uglavnom zadržava na površnom šok efektu i opštim mestima. Zato ni predstava, u celini, ne postiže zavidne visine. Ona je ostvarena stilizovano i zadržava pažnju zahvaljujući naročitoj sugestivnosti glavnih glumaca, dok se reditelju može zameriti to što je u nekim rešenjima preterao sa melodramatikom i očiglednošću.
Vladimir Aleksić markantno igra protagonistu Harmana, bez suvišnih gestova. Prikazuje ga kao rafiniranog, blago feminiziranog, čak i nežnog, čime se, putem kontrasta, posebno ističe užasnost njegovih zločina. Goran Jevtić igra Hansa Gransa, njegovog ljubavnika, na sličan način, inspirativno prikazujući ambivalentnost lika. Miljan Prljeta tačno, odsečno, igra bezličnog sudiju, dok Branka Šelić Ilić, Petar Mihailović i Vladislav Mihailović nastupaju u više uloga. Izdvajamo igru Branke Šelić Ilić koja nastupa vrlo maniristički, stvarajući opravdan odmak prema likovima Dorice, gospođe Lindner i Majke, ali uspeva da, istovremeno, pokaže i njihove jake emocije.
Tekst „Rugoba”, postavljen na sceni „Studio” Jugoslovenskog dramskog pozorišta, mnogo je izazovniji, zbog veće aktuelnosti tematike – problem prevelike važnosti imidža u savremenom društvu, ali i način njegove prezentacije – izoštren apsurd i ubitačan cinizam. Predstava rediteljke Marije Krstić se drži zahvaljujući izuzetnoj provokativnosti teksta i tačnosti osnovne postavke – stilizacije koja konotira bitna apsurdna značenja. Ipak, predstava ne uspeva da prenese sve aspekte teksta, zbog stilske neujednačenosti. Nisu svi likovi realizovani suptilno složeno, što komad zahteva. Damjan Kecojević solidno igra protagonistu Letea koji je, zbog zahteva društva, prinuđen na plastičnu operaciju svog lica. Njegova igra je najbliža realizmu, što je opravdano, jer se tako naglašava Leteova naivnost, kao i činjenica da je on žrtva sredine, opsednute imidžima i utvarama spoljašnjosti.
Ostali glumci igraju više uloga, poštujući zahteve pisca o uslovnosti izvođenja. Jelena Ćuruvija-Đurica najubedljivije oblikuje likove tri različite Fani, zbog diskretne preciznosti igre, jasno izveštačene, ali rafinirane – na taj način se tačno izražava složen apsurd ovih likova. Slobodan Tešić igra dva Šeflera znatno nametljivije, fizički naglašenije, čime se stvara jedan predimenzionirani apsurd koji je manje uverljiv. Nebojša Đorđević oblikuje likove dva Karlmana nedovoljno profilisano. Scenografija (Vesna Štrbac) i kostimografija (Snežana Veljković), jednostavne i elegantne, pomažu u isticanju teze da spoljašnja sređenost društva maskira nestajanje smisla i dubljih značenja.
Uprkos nedovoljnoj preciznosti i izoštrenosti rediteljskog koncepta predstave „Rugoba”, Majenburgove ideje uspevaju da se probiju do publike, bljujući nam tragikomične istine o svetu okrenutom naglavačke.