Oda­kle ­si,­bra­le

Politika onlajn

24. 11. 2025. 16:30

Фото Д. Јевремовић

Op­šti­na be­o­grad­ska bi­la je je­din­stve­na va­roš ko­ja je tek na­kon Dru­gog svet­skog ra­ta po­de­lje­na u re­jo­ne, da bi i oni vre­me­nom po­sta­li sa­mo­stal­ne op­šti­ne ma­gli­ča­stih, a po­ne­kad i ne­lo­gič­nih gra­ni­ca. A ko je, ka­ko i za­što ku­mo­vao, za­ni­mlji­vo je pu­to­va­nje kroz vre­me, od­no­sno po­vest be­log gra­da i nje­go­vih ži­te­lja – od pam­ti­ve­ka do ne­dav­no.

Naj­sta­ri­ji deo Be­o­gra­da no­si sa­svim pri­klad­no ime – Sta­ri grad. Taj na­ziv po­sto­ji od vre­me­na ka­da je va­roš sre­di­nom pret­pro­šlog ve­ka po­če­la da se ši­ri da­lje od Tu­ra­ka i Be­o­grad­ske tvr­đa­ve s Gor­njim i Do­njim gra­dom, pra­te­ći uve­li­ko uta­ba­ne dru­mo­ve, ma­da raz­de­ljen na kvar­to­ve Dor­ćol, Ze­rek, Va­roš ka­pi­ju i Sa­va­ma­lu, kao i dve ve­li­ke ja­li­je, ka­ko su se na­zi­va­la ne­ka­da pu­sta pri­o­ba­lja Sa­ve i Du­na­va.

Po Sav­skoj ja­li­ji is­pod Sa­va­ma­le, kad su tim kvar­tom ca­re­va­li Ma­li pi­jac, pr­vo ov­da­šnje „kvan­ta­ško tr­go­vi­šte”, i ne­ko­li­ko me­ha­na na­me­nje­nih ra­zo­no­di i po­ro­ci­ma tur­skih be­kri­ja, na­zva­na je op­šti­na – Sav­ski ve­nac. U me­đu­vre­me­nu je zna­čaj­no pro­ši­ri­la svoj atar pra­te­ći uz­vod­no re­ku Sa­vu.

Vra­čar je star ko­li­ko i Sta­ri grad jer to je tur­ski na­ziv za uz­vi­še­nje, a naj­bli­ži gra­du je gre­ben iz­nad ušća na­zvan Ka­le­meg­dan, pa Ma­li Vra­čar na­do­mak Ba­tal dža­mi­je, kod ne­ka­da­šnjeg ka­ur­skog gro­blja na Ta­šmaj­da­nu, gde je ni­kla ma­le­na cr­kva-brv­na­ra po­sve­će­na Sve­tom Mar­ku, a ka­sni­je ve­le­lep­ni hram, ne­su­đe­na sa­bor­na cr­kva. Op­šti­na Vra­čar je na­ziv do­bi­la upra­vo za­to, iako se u nje­nom ata­ru na­šao i Za­pad­ni Vra­čar, pro­stor od Vra­čar­skog po­lja do Smu­te­kov­ca, da­na­šnje Mo­star­ske pe­tlje, i deo Pa­ši­nog br­da.

Ve­li­ki Vra­čar na­zvan je Zve­zdar­ni­ca tri­de­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka, ka­da je po ide­ji uprav­ni­ka Vo­ji­sla­va Mi­ško­vi­ća na nje­go­vim pa­di­na­ma 1932. go­di­ne iz­ni­kla no­va Astro­nom­ska op­ser­va­to­ri­ja, a na­ziv Zve­zda­ra ozva­ni­čen po­sle Dru­gog svet­skog ra­ta kad su se grad­ski re­jo­ni pre­met­nu­li u op­šti­ne, a Zve­zda­ri pri­do­dat ne­gda­šnji sa­mo­stal­ni re­jon Sta­ri đe­ram.

Iako se u gr­bu op­šti­ne Pa­li­lu­la na­la­zi i lu­la, na­ziv je do­bi­la za­rad ne­ko­li­ko ci­gla­na uz oba­le Bul­bul­de­ra (ili Sla­vu­je­vog po­to­ka) ko­ji je te­kao da­na­šnjom Cvi­ji­će­vom uli­com. Po­što se is­pod na­sla­ga­nih ci­ga­la od sve­že gli­ne na­la­zio otvor u ko­jem se pa­li­la va­tra da se za­pe­ku i očvr­snu, ko­ji je me­đu ci­gla­ri­ma bio po­znat kao „lu­la”, ona je ude­nu­ta i u na­ziv Pa­li­lu­le. U me­đu­vre­me­nu „lu­la­ši” su pre­pli­va­li Du­nav pa ona pu­sta na­se­lja na­ni­za­na duž zre­nja­nin­skog i pan­če­vač­kog dru­ma da­nas ad­mi­ni­stra­tiv­no pri­pa­da­ju toj grad­skoj op­šti­ni.

Ka­ra­bur­ma je mo­žda na­zva­na po tur­skom iz­ra­zu „ka­ja bu­run”, ili kri­vi nos, jer Du­nav tu me­an­dri­ra ta­ko da oba­la za­i­sta iz­gle­da kao po­za­ma­šan nos, po če­mu bi se mo­glo za­klju­či­ti da su ima­li vr­sne kar­to­gra­fe.

Ču­ka­ri­ci je ku­mo­vao iz­ve­sni Stoj­ko Jan­ko­vić, ka­sa­pin i me­han­dži­ja iz va­ro­ši sa na­dim­kom Ču­kar, pr­vi za­ku­pac bez­i­me­ne ka­fa­ne na Obre­no­vač­kom dru­mu kraj sav­skog ru­kav­ca. Po nje­mu je pr­vo na­zva­na me­ha­na „Ču­ka­ri­ca”, a po njoj doc­ni­je i ono­li­ka op­šti­na.

An­tič­ku na­se­o­bi­nu Ta­u­ru­num s one stra­ne Sa­ve, po­red Du­na­va, Sr­bi su na­zi­va­li Ze­mlin, sa zna­če­njem ze­mlja­ni grad, po mno­štvu ze­mu­ni­ca uko­pa­nih u pa­di­na­ma br­da Gar­doš, pa to ime doc­ni­je pre­o­bli­ko­va­li u – Ze­mun.

U Pr­vom srp­skom ustan­ku, u vre­me op­sa­de Be­o­gra­da 1806. go­di­ne, vožd Ka­ra­đor­đe je voj­ni ta­bor sme­stio po­da­lje od va­ro­ši, usred pu­ste utri­ne, pa je po nje­mu taj deo se­la Ku­mo­draž do­bio na­ziv – Vo­ždo­vac. Na toj po­lja­ni je 1911. go­di­ne kralj Pe­tar Pr­vi Ka­ra­đor­đe­vić svom de­di sa­zdao za­du­žbin­ski Hram Sve­tog ca­ra Kon­stan­ti­na i ca­ri­ce Je­le­ne, po­zna­ti­ji kao Vo­ždo­vač­ka cr­kva.

Ra­ko­vi­ca se ude­nu­la u po­vest ka­da su Tur­ci sta­ro Se­lo Vla­ha na­kon po­pi­sa za ubi­ra­nje ha­ra­ča 1560. go­di­ne pre­i­me­no­va­li po reč­nim ra­ko­vi­ma, pod­sta­na­ri­ma Top­či­der­skog po­to­ka ko­ji pro­mi­če tu­da.

No­vi Be­o­grad je ta­ko kr­šten 1949. go­di­ne jer je mi­le­ni­ju­mi­ma no­vi­ji od sta­rog. A pr­vi put mu se na­ziv skra­sio u na­zi­vu ka­fa­ne što je osva­nu­la na­do­mak To­ši­nog bu­na­ra još 1922. go­di­ne.

Sur­čin je od­sko­ra je­da­na­e­sta „grad­ska op­šti­na”, ali se sva­kim da­nom pri­mi­če cen­tru gra­da. Reč je o sta­roj na­se­o­bi­ni, kao i Svr­či­nu s Ko­so­va, či­ja su ime­na iz­ve­de­na od sta­ro­slo­ven­skog na­zi­va za cvrč­ka.

Uz na­zi­ve je­da­na­est grad­skih, za­ni­mljiv je slu­čaj ime­no­va­nja op­šti­ne Obre­no­vac. Na­i­me, ta va­roš je du­go bi­la za­se­lak ve­ćeg i ču­ve­ni­jeg Za­brež­ja, a ta­ko je pro­zva­na u čast i na sla­vu di­na­sti­je Obre­no­vić, pa je za­to ono­li­ko uz­na­pre­do­va­la.

Ali mno­go su za­ni­mlji­vi­ji za­bo­ra­vlje­ni na­zi­vi kvar­to­va ne­ras­ki­di­vo po­ve­za­ni s lju­di­ma ko­ji su u nji­ma ži­ve­li. Ovo je ne­do­vr­še­na pri­ča o nji­ma, ko­ju će mo­žda na­sta­vi­ti ne­ki is­kre­ni za­lju­blje­nik u po­vest be­log gra­da.