Kako je Kazimir postao ateista

Sastadosmo se onomad moj komšija i ja. Po ustaljenoj rutini, uz pivo, počesmo sa komplimentima srpskom i poljskom pivu. Sa neizbežnim zaključkom da su oba piva bolja od ovih kanadskih.

U ovoj našoj raspravi uočili smo i zakonitost da što više popijemo kanadskog piva, naše ubeđenje o toj superiornosti, postaje jače i ubedljivije.

Ponekad mi ugrabimo da popričamo i nešto pametno, pre nego što nam pivo preuzme kontrolu nad dnevnim redom i ubrza na tačku tekuća pitanja.

To podrazumeva obično „jake argumente” i njihovu „strastvenu prezentaciju”, što na žalost ima posledicu da se u dnevni red umetnu i zadaci,  što dovede do našeg nevoljnog rastanka.

Moj komšija mi ispriča o teškoćama koje su on i njegova familija imali „puštajući korijene” i prilagođavajući se u novoj sredini.

Kao i većini novopridošlih u stranu zemlju, vezivno tkivo i odskočna daska im je bila već oformljena zajednica zemljaka koji su pristigli ranije. Crkva je bila centar oko koga su se okupljali i oko koje se odvijao društveni život zajednice.

U podrumu zgrade u kojoj se nalazila crkva, organizovane su proslave, zabave i veselja svake druge vrste. U istoj prostoriji se odvijala i vjerska nastava za djecu koju su organizovale i sprovodile časne sestre. Život je tekao ustaljenim tokom, jednolično i bez nekih velikih događaja ili uzbuđenja.

Kada je dorastao za srednju školu prirodno  je bilo da izabere katoličku školu, a ne sekularnu. Tako je i bilo.

Bistar i opremljen vještinom kritičkog razmišljanja, uočavajući nelogičnosti u gradivu iz vjeronauke postavljao bi pitanja. Kada bi umjesto objašnjenja dobijao odgovore, „zato što je Bog tako rekao, vjeruj i ne pitaj, gordost je grijeh”.

Slično odgovorima časnih sestara koje je dobijao u ranijim instrukcijama kao osnovac, („zato što ja tako kažem”).

Počeo je da sumnja u učitelje ali i u njihovo učenje.

Doduše bilo je i pozitivnih primera među nastavnicima koji bi na njegova pitanja odgovarali - „ja ti na to pitanje nemam odgovor” ili „na tebi je da izvedeš zaključak”.

Nekako u isto vrijeme došlo je do smjene sveštenika u njegovoj crkvi. Na mjesto starog i strogog došao je mlad i on reče liberalan svestenik. Njegovo činodejstvovanje nije bila „rigidna doktrina  zapisana u kamenu”, niti su bili „kamenovani”oni koji je nijesu slijedili do u slovo.

Sve je bilo opuštenije i prijatnije, čak ni pakao, po mladom svesteniku, nije bilo „mjesto odakle dopiru jauci mučenika, koji se peku na vatri i guše u sumpornom isparavanju”, nego „mjesto gde ne dopire Božija svjetlost”.

Ali, maloj grupi parohijana nije se sviđao mladi sveštenik, a još manje pravac na koji je usmerio crkvu. Posle bezuspešnih pokušaja da ga uklone, maliciozno i bez ikakve evidencije optužili su ga da je nepropisno dodirivao djevojčice.

Policijska istraga je utvrdila da su optužbe bile potpuno zlonamerne i neosnovane. Razočaran u ljude, a možda i u Boga, mladi svestenik je premešten u drugo mjesto.

Za mog komšiju taj akt podlosti i izdaje, do tog momenta nemoguć i nezamisliv, postao je traumatičan.

„Kada sam čuo vijest o tome moj svijet se srušio. Sve što sam znao i u šta sam vjerovao izgubilo je svaki smisao i značaj. Osjećaj razočarenja u ljude i praznine u duši otupjeli su moja čula. Ostala je samo ljušturu mog prvobitnog bića.

Kako pomiriti učenje svetih knjiga i ljude koji se kunu u njih sa postupkom koji ih izvrće ruglu i čini beznačajnim i ništavnim?

Pitao sam, roditelje, nastavnike, starije. Tražio odgovore, a sve u nadi da nađem bar kakav takav smisao u onome sto nema smisla. Nije bilo zadovoljavajućeg odgovora, a onda sam se sjetio savjeta -  `moraš sam izvući zaključak`. I izvukao ga jesam, postao sam ateista”, završio je svoju ispovijest, moj komšija Kazimir.

***

Petnaestak godina kasnije ponovo su se slučajno sreli moj komšija i „liberalni” sveštenik. Kada mu se pored ostalog moj komšija „ispovedio”, da on više ne vjeruje, sveštenik je mirno uzvratio sa „to je u redu, ali bez obzira na to, svi smo mi Božija djeca.”

Drago Đačić