Izgubljene godine

Žarko Rakić

17. 01. 2009. 22:00

POSLE OSAM GODINA VLADAVINE DžORDžA BUŠA konačno će se dogoditi ono što je većina Amerikanaca želela da vidi mnogo ranije – 43. predsednik SAD napustiće Belu kuću. Za istorijsku ocenu Bušovih godina vlasti još je rano, ali već sada njegovi savremenici su nemilosrdni kada kažu da je on jedan od najgorih predsednika u istoriji SAD.

Takav zaključak ima čvrsto uporište u glasu javnosti koji kaže – na osnovu ispitivanja javnog mnenja – da je svega 28 procenata anketiranih Amerikanaca zadovoljno što je imalo Džordža Buša u predsedničkoj fotelji. Lošiji rezultat ostvario je samo nesrećni Ričard Nikson – oteran iz Bele kuće zbog afere „Votergejt” – koji je u trenutku političkog progona bio po ukusu 27 procenata građana.

Danas je verovatno gotovo nemoguće pronaći Amerikanca koji bi mogao da kaže da se, posle Bušove vladavine, u SAD živi bolje. Ili, barem, da je njegova država, zbog uspešnog „izvoza” demokratije, uglednija u svetu. Razlozi za takvu situaciju su mnogobrojni. Buš je gurnuo Ameriku u jedan nepotreban rat (u Iraku) koji je koštao života više od četiri hiljade američkih vojnika i ko zna koliko iračkih civila. Ruinirao je ugled SAD u svetu mučenjima osumnjičenih za terorizam u Abu Graibu i Gvantanamu, narušio je osnovna prava Amerikanaca dozvoljavajući da tajne službe, bez sudske dozvole, prisluškuju telefone i zaviruju u elektronsku poštu.

Okretao je uporno glavu od klimatske katastrofe koja preti planeti – u tom stilu je propratio i obrušavanje uragana „Katrina” na Nju Orleans – da bi, na kraju, ostavio Amerikancima u nasleđe najtežu ekonomsku krizu od kraja Drugog svetskog rata.

Istine radi treba reći da je u drugom predsedničkom mandatu Džordž Buš pokazao popriličan, može se reći pozitivan pragmatizam. To se naročito ispoljilo u pokušajima da se za pregovaračkim stolom pronađu rešenja za severnokorejski i iranski nuklearni program. Ako je verovati „Njujork tajmsu”, Buš je bio taj koji nije dozvolio Izraelu da se upusti u tešku vojnu avanturu i napadne iranska nuklearna postrojenja. Među olakšavajuće okolnosti odlazećem predsedniku SAD svakako treba ubrojati i činjenicu da je mnogobrojne probleme (Bliski istok, borba protiv terorizma, Iran ) nasledio od svog prethodnika, Bila Klintona.

Bez obzira na sve olakšavajuće okolnosti konačan predsednički bilans odlazećeg šefa Bele kuće Džordža Buša nikako ne može da dobije prelaznu ocenu. Bile su to za Ameriku i svet, najblaže rečeno, izgubljene godine. I što je najgore, negativne posledice Bušove vladavine dugo će se još osećati.

LOGOR U GVANTANAMU JE JEDNA OD TEMA koje povezuju sadašnjeg i budućeg predsednika SAD, Džordža Buša i Baraka Obamu. Otvoren prvih godina vladavine sadašnjeg američkog predsednika logor je u međuvremenu postao jedan od najmračnijih simbola Bušovog neuspeha i sunovrata Amerike. Upravo je to i bio razlog da je novi stanovnik Bele kuće, Barak Obama, u svojoj predizbornoj kampanji, čvrsto obećao da će jedan od njegovih prvih predsedničkih poteza biti zatvaranje pomenutog zatvora.

U Gvantanamu trenutno čamuje, kako se procenjuje, oko 250 zatvorenika, koje Amerikanci sumnjiče za terorizam – a među njima najbrojniji su pripadnici Al Kaide i avganistanskih talibana.

Zatvor u Gvantamu izgrađen je, inače, u istoimenoj američkoj vojnoj bazi na Kubi koja tu postoji od 1903. godine. Reč je o teritoriji od oko 117 kvadratnih kilometara koju Amerikanci ljubomorno čuvaju koristeći je kao stalnu pretnju neposlušnom komunističkom ostrvu. U ovoj bazi je, uz Bušovu saglasnost, 11. januara 2002. otvoren prvi logor za navodne teroriste pod imenom Kamp iks zraci (Kamp X –Ray) u koji je, za svega tri meseca, „ugurano” 320 zatvorenika.

Zbog manjka „smeštajnog prostora” izgrađen je neuporedivo veći logor – Kamp delta. Od osnivanja logora na Kubi kroz zatvor je prošlo oko hiljadu zatvorenika iz više od 40 država. Postojanje logora u Gvantanamu dugo je bila strogo čuvana tajna. S jakim razlogom: Amerikanci su u Gvantanamu kršili američke zakone i međunarodno pravo na najgrublji mogući način – čak nisu prezali ni od mučenja zatvorenika.

Prvi sudski proces protiv jednog zatvorenika počeo je tek 26. marta 2007., čak pet godina posle formiranja logora.

Predsednik Buš i njegova administracija uporno su odbacivali mnogobrojne međunarodne optužbe i zahteve da logor u Gvantanamu bude zatvoren. Tema se našla i u američkoj predizbornoj kampanji da bi na kraju bila pretočena u Obamino obećanje da će katanac na zatvor biti definitivno stavljen.

Utisak je da Obama neće baš tako lako uspeti od održi reč. Već su se pojavila upozorenja da bi takav potez bilo rizično povući zbog štete koju bi naneo SAD jer bi mogao, poput bumeranga, da ugrozi američke interese. Iz Pentagona je, na primer, lansiran podatak da je 11 odsto bivših zatvorenika u Gvantanamu ponovo locirano među teroristima. Još je ozbiljnija primedba da je u logoru trenutno oko 120 zatvorenika koje američke vlasti procenjuju kao veoma opasne, ali zbog nedostatka dokaza ne mogu protiv njih da podignu i optužnice. Šta sa njima? Suđenje na brzinu, proterivanje (ali u koju državu), puštanje na slobodu?

U svakom slučaju na potezu je novi američki predsednik Barak Obama.