Baba češlja Srbiju

17. 01. 2009. 22:00

Na osnovu činjenice da je 10. januara, seriju „Selo gori, a baba se češlja” (po podacima agencije AGB Nilsen) gledalo 3.135.000 stanovnika Srbije, odnosno 70 odsto publike koja je u to vreme imala uključeni TV prijemnik, projekat koji kao idejni tvorac, scenarista, reditelj, glavni glumac pa i kompozitor potpisuje Radoš Bajić – u tom trenutku je bila najgledanija emisija od kada se u Srbiji vrši piplmetarsko merenje gledanosti.

Sa rejtingom od 38,18 odsto serija je tom prilikom potukla sopstveni rekord od 37,1 odsto postavljen, inače, samo dve nedelje ranije – 27. decembra 2008, mada se od samog starta ovog veoma gledanog programa Radio-televizije Srbije, 10. marta 2007. godine, broj ljudi koji ne propuštaju novu epizodu ove komedije sa elementima melodrame približavao cifri od tri miliona.

Samo nekoliko dana kasnije, u četvrtak 15. januara i taj rekord je „potučen” jer je poslednju epizodu serije „Ranjeni orao”, takođe na RTS-u, gledalo 3.277.000 ljudi, odnosno 72,4 odsto onih koji su u tom trenutku imali uključene TV prijemnike, s tim što je, gledaoci znaju, u pitanju delo sasvim drugačije tematike i priče.

Za našu priču važno je napomenuti i da „Selo gori, a baba se češlja” ima jaku konkurenciju i u serijama „Moj rođak sa sela”, čija je poslednja epizoda, bar prvog ciklusa, na programu večeras i „Gorki plodovi” (na RTS-u), ali i da na konkurentskoj TV Pink već nekoliko sezona traje prikazivanje još jedne serije sa, uslovno rečeno, seoskom tematikom, „Seljaci” Dragoslava Lazića.

U čemu je tajna uspeha serije čiji je idejni tvorac Radoš Bajić, glumac koji je zahvaljujući liku seoskog kovača Sekule, momka jakih mišića i mekog srca, junaku filmova „Sekula i njegove žene” (1986) i „Sekula se opet ženi” (1991), bio u to vreme onoliko popularan širom cele bivše SFRJ?

On sam će u jednom intervjuu reći da je sličnost između Radašina iz serije „Selo gori, a baba se češlja” i Sekule (koji je inače proizišao iz scenarističko-rediteljske radionice Jovana Janićijevića Burduša i Dragoslava Lazića) samo u tome što ponovo ima brkove (ali i nekoliko kilograma više) i što i Radašin potiče iz istog miljea, dakle sa lepog imanja kraj sliva tri Morave. U seriji koju sada sa vidnim oduševljenjem gleda pola Srbije, ali je ne propuštaju ni našijanci u dijaspori (od Kanade preko Evrope do daleke Australije), Bajić je i glavni lik i narator elegične priče o takozvanim običnim srpskim seljacima koje, za razliku od nekih drugih filmskih i televizijskih priča na istu temu, krasi mnogo više vrlina nego mana. Među likovima koji su „glavni” u seriji „Selo gori, a baba se češlja”, ima i lepih i manje lepih ljudi, oni su ponekad smešni, ponekad tužni, ali je više nego vidan napor da svi budu prikazani najpre kao dobri ljudi. U seriji nema klasične podele na „dobre i loše momke”, nema ni izrazito negativnih junaka, ali ni onih idealnih, bez mana. Možda je suštinu njene popularnosti najbolje objasnila glumica Ljiljana Stjepanović izjavivši nedavno da je serija svima – i gledaocima, ali i njenim autorima i protagonistima – vratila veru u porodicu, ljudske vrednosti i jedan drugi, bolji život zahvaljujući slici drugačije Srbije i njenih ljudi.

Godinama, pa i decenijama bombardovani lošim vestima, kako onim koje smo sami proizveli, tako i lošom slikom o nama koja iz toga proizilazi, građanima Srbije su kao melem na ranu legli prizori (bar na malom ekranu) autentičnog, časnog, pravog i pomalo starinskog života Srbijanaca sa čistih i plodnih moravskih obala. Onih koji znaju i za muku i radost, tugu i stid, koji poštuju korene ali pokušavaju i da idu u korak sa vremenom, cene porodične vrednosti – ali poznaju i iskušenja duše i tela, ali samo kad su ne više tako mlade, ali ipak (naturalizovane) Slovenke u pitanju, koji znaju da budu i lukavi i zlobni, ali i saosećajni i spremni da pomognu drugima, ponosni i ranjivi, ali u svakom slučaju – namerni da traju i opstanu...

Drugo je, naravno, pitanje koliko ta idila sa ekrana ima realnog uporišta u stvarnom životu i da li je televizijsko selo Petlovac moguće pronaći na mapi današnje Srbije. Ni autor serije – bar ako je verovati njegovim izjavama – ne zatvara oči pred činjenicom da nam je veliki broj seoskih domaćinstava oronuo, groblja zapuštena, reke, pašnjaci a često i njive zatrpani otpadom i đubretom. U seriji se to ne vidi, jer se ekipa koja je realizuje angažuje na rašćišćavanju terena: sami uklanjaju otpad, „beru” najlon kese sa drveća na obali Morave, sklanjaju đubre... sve u nadi da će i oni koji ih svake subote gledaju krenuti istim putem.

Kao i da će se osnovna poruka Bajićeve priče (koja je još daleko od kraja) – da ne treba da budemo zli, da ne smemo da mrzimo jedni druge već da bi trebalo da budemo dobri ljudi širokih pogleda – poput dobrog pelcera primiti na narod ovdašnji. Piplmetri kazuju da je više od trećine Srbije spremno da lekcije te vrste prima u pravilnim razmacima, svake subote. Hoće li ih primeniti i u praksi, pa da nam i ljudi i sela izgledaju kao Radašin, Milašin, sudija Velibor, sin Dragan, Radojka, Dragojlo, Smiljana i idilični Petlovac – ostaje da se vidi.