Osam decenija od suđenja u Nirnbergu

Željko Šajn

30. 11. 2025. 16:45

Фото ЕПА

Spe­ci­jal­no za „Po­li­ti­ku”

Ovog no­vem­bra na­vr­ša­va se 80 go­di­na od po­čet­ka Nir­nber­škog pro­ce­sa – su­đe­nja ko­je je vi­še ne­go ijed­no su­đe­nje pre i po­sle nje­ga od­re­di­lo gra­ni­ce me­đu­na­rod­ne kri­vič­ne od­go­vor­no­sti i osta­vi­lo ne­iz­bri­siv trag u prav­noj isto­ri­ji sve­ta. Dok je Evro­pa još sa­bi­ra­la ru­še­vi­ne i žr­tve, sa­ve­zni­ci su po­kre­nu­li po­stu­pak ko­ji će po­sta­ti ma­tri­ca za sva ka­sni­ja su­đe­nja rat­nim zlo­čin­ci­ma.

Sa­ve­zni­ci su kao me­sto su­đe­nja iza­bra­li Nir­nberg – ne sa­mo za­to što se na­la­zio u ame­rič­koj oku­pa­ci­o­noj zo­ni i ras­po­la­gao neo­šte­će­nom sud­skom sa­lom do­volj­ne ve­li­či­ne već i zbog sna­žne sim­bo­li­ke, kao grad na­ci­stič­kih par­tij­skih kon­gre­sa i me­sto gde je Hi­tler 1935. go­di­ne uveo ra­sne za­ko­ne ko­ji su ute­me­lji­li pro­gon Je­vre­ja, Slo­ve­na, Ro­ma, po­li­tič­kih pro­tiv­ni­ka i dru­gih gru­pa ko­je je na­ci­stič­ka ide­o­lo­gi­ja ozna­či­la kao ne­po­želj­ne. U tom istom gra­du, sa­mo de­ce­ni­ju ka­sni­je, pr­vi put su či­ta­ve or­ga­ni­za­ci­je jed­nog re­ži­ma pro­gla­še­ne zlo­či­nač­kim. Osu­đe­ni su naj­vi­ši ru­ko­vo­di­o­ci na­ve­de­nih or­ga­ni­za­ci­ja: Her­man Ge­ring, Ru­dolf Hes, Jo­a­kim fon Ri­ben­trop, Vil­helm Kaj­tel, Er­nest Kal­ten­bru­ner, Hans Fri­če, Kon­stan­tin fon Noj­rat, Al­fred Ro­zen­berg, Hans Frank, Vil­helm Frik, Ju­li­jus Štraj­her, Val­ter Funk, Karl De­nic, Erih Re­der, Bal­dur fon Ši­rah, Fric Za­u­kel, Al­fred Jodl, Mar­tin Bor­man, Atrur Sajs-In­kvart, Al­bert Šper i Franc fon Pap.

Da je reč o pro­ce­su od traj­nog zna­ča­ja, po­tvr­di­la je i Ge­ne­ral­na skup­šti­na Uje­di­nje­nih na­ci­ja, ko­ja je kra­jem 1946. go­di­ne usvo­ji­la na­če­la sta­tu­ta i pre­su­de Me­đu­na­rod­nog voj­nog su­da kao na­če­la sa­vre­me­nog me­đu­na­rod­nog pra­va. U ta­kvom isto­rij­skom okvi­ru Ju­go­sla­vi­ja je na­stu­pa­la ne sa­mo kao sa­ve­znik već i kao jed­na od ze­ma­lja ko­je su pod­ne­le naj­ve­će gu­bit­ke u Dru­gom svet­skom ra­tu. Go­to­vo mi­li­on i po ci­vil­nih žr­ta­va, vi­še od 300.000 po­gi­nu­lih bo­ra­ca i sto­ti­ne hi­lja­da od­ve­de­nih na pri­si­lan rad u Ne­mač­ku pred­sta­vlja­li su raz­log vi­še da se ju­go­slo­ven­ski glas ja­sno ču­je u Nir­nber­gu. Sa­ve­znič­ka re­pa­ra­ci­o­na ko­mi­si­ja u Pa­ri­zu pri­hva­ti­la je kao zva­nič­nu pro­ce­nu rat­ne šte­te iz­nos od 46,684 mi­li­jar­de do­la­ra po kur­su iz 1938. go­di­ne.

U de­le­ga­ci­ji su se na­la­zi­li prof. dr Du­šan Ne­delj­ko­vić, pred­sed­nik Dr­žav­ne ko­mi­si­je za utvr­đi­va­nje zlo­či­na oku­pa­to­ra i nji­ho­vih po­ma­ga­ča, kao šef de­le­ga­ci­je, prof. dr Al­bert Vajs, prav­ni re­fe­rent Dr­žav­ne ko­mi­si­je za utvr­đi­va­nje zlo­či­na oku­pa­to­ra i nji­ho­vih po­ma­ga­ča, i Mi­ha­i­lo Ole­njin, pre­vo­di­lac za ne­mač­ki je­zik. Ne­delj­ko­vić je ne­ko­li­ko pu­ta bio u Nir­nber­gu, gde se kra­će za­dr­ža­vao, dok je Vajs bio stal­no pri­su­tan, uklju­ču­ju­ći i su­đe­nje. U sa­sta­vu de­le­ga­ci­je bi­li su i jed­na dak­ti­lo­graf­ki­nja, ko­ja je vr­ši­la i ad­mi­ni­stra­tiv­ne po­slo­ve, i je­dan vo­zač. Do­pi­snik Tan­ju­ga Mi­li­voj J. Su­đić pri­klju­čen je ju­go­slo­ven­skoj de­le­ga­ci­ji 2. apri­la 1946, a knji­žev­nik Oskar Da­vi­čo ta­ko­đe je pra­tio pro­ces i iz­ve­šta­vao jav­nost.

Prof. dr Je­le­na Đ. Lo­pi­čić Jan­čić, re­dov­ni pro­fe­sor Fa­kul­te­ta za bez­bed­nost i di­plo­ma­ti­ju u Be­o­gra­du, de­talj­no je pro­u­ča­va­la i pi­sa­la o ulo­zi Ju­go­sla­vi­je u Nir­nber­gu, uklju­ču­ju­ći rad i ostav­šti­nu dr Vaj­sa. Ona u svo­joj ar­hiv­skoj gra­đi, uob­li­če­noj i u knji­žnom for­ma­tu, uka­zu­je na ključ­ne ele­men­te po­čet­ka su­đe­nja pred Me­đu­na­rod­nim voj­nim tri­bu­na­lom, kao i na struk­tu­ru op­tu­žni­ce i spi­sak svih osu­đe­nih or­ga­ni­za­ci­ja i ru­ko­vo­di­la­ca Tre­ćeg raj­ha.

Su­đe­nje na­ci­stič­kim rat­nim zlo­čin­ci­ma odr­ža­no je u Nir­nber­gu od 20. no­vem­bra 1945. do 1. ok­to­bra 1946. go­di­ne. Na uda­ru su­da na­šle su se zlo­či­nač­ke or­ga­ni­za­ci­je Tre­ćeg raj­ha – vođ­stvo na­ci­stič­ke par­ti­je NSDAP, Ge­sta­po, SS, SD, Vla­da Raj­ha, Ge­ne­ral­štab i Vr­hov­na ko­man­da oru­ža­nih sna­ga. Osu­đe­ni su naj­vi­ši ru­ko­vo­di­o­ci ovih struk­tu­ra.

Ju­go­slo­ven­ska po­zi­ci­ja u ve­li­koj me­ri osla­nja­la se na rad Dr­žav­ne ko­mi­si­je za utvr­đi­va­nje zlo­či­na oku­pa­to­ra i nji­ho­vih po­ma­ga­ča – jed­nog od naj­o­bim­ni­jih pro­je­ka­ta do­ku­men­to­va­nja zlo­či­na u ta­da­šnjoj Evro­pi. Ko­mi­si­ja je pri­ku­pi­la vi­še od 900.000 pri­ja­va, pre­ko po­la mi­li­o­na za­pi­sni­ka sve­do­če­nja, de­se­ti­ne hi­lja­da fo­ren­zič­kih na­la­za, kao i vi­še od 20.000 za­ple­nje­nih na­ci­stič­kih do­ku­me­na­ta. Na osno­vu te gra­đe do­ne­to je oko 120.000 od­lu­ka ko­ji­ma je iden­ti­fi­ko­va­no pri­bli­žno 65.000 rat­nih zlo­či­na­ca.

Upra­vo na tom ma­te­ri­ja­lu za­sni­va­li su se iz­ve­šta­ji do­sta­vlje­ni Me­đu­na­rod­nom voj­nom su­du: osnov­ni iz­ve­štaj od 139 stra­na i op­se­žan do­pun­ski iz­ve­štaj sa 160 do­ku­me­na­ta, pra­ćen do­ku­men­tar­nim fil­mom. Ka­ko uka­zu­je prof. dr Je­le­na Đ. Lo­pi­čić Jan­čić, iz­ve­šta­ji su bi­li pre­ci­zno uob­li­če­ni sa prav­nog i po­li­tič­kog sta­no­vi­šta, a ključ­nu ulo­gu u nji­ho­voj pri­pre­mi imao je upra­vo dr Vajs.

Nje­go­va sud­bi­na je spoj lič­nih te­ških is­ku­sta­va, na­uč­ne iz­vr­sno­sti, pa i du­bo­kog dr­žav­nog an­ga­žma­na. Kao Je­vre­jin ko­ji je pre­ži­veo ne­mač­ke kon­cen­tra­ci­o­ne lo­go­re, gde je ak­tiv­no uče­stvo­vao u an­ti­fa­ši­stič­kom ve­ću lo­go­ra­ša, u Nir­nberg je do­šao sa is­ku­stvom sve­do­ka i sa auto­ri­te­tom prav­ni­ka. Teč­no je go­vo­rio ne­mač­ki, fran­cu­ski, en­gle­ski, ru­ski, ma­đar­ski i he­brej­ski je­zik, a znao je i la­tin­ski, što mu je omo­gu­ći­lo ne­sme­tan rad sa sa­ve­znič­kim tu­ži­o­ci­ma i ne­po­sred­no pra­će­nje is­ka­za, do­ku­men­ta­ci­je i či­nje­ni­ca ko­je su go­vo­ri­le o zlo­či­ni­ma. Rad dr Vaj­sa u Nir­nber­gu, a po­tom i na Prav­nom fa­kul­te­tu u Be­o­gra­du, gde je 1947. go­di­ne iza­bran za pro­fe­so­ra, osta­vio je sna­žan trag u na­ci­o­nal­noj prav­noj na­u­ci.

Ana­li­za ar­hiv­ske gra­đe ko­ju je go­di­na­ma pro­u­ča­va­la prof. dr Lo­pi­čić Jan­čić po­ka­zu­je da se ulo­ga Ju­go­sla­vi­je u Nir­nber­škom pro­ce­su ne mo­že sve­sti na for­mal­no pri­su­stvo. Reč je o an­ga­žma­nu ko­ji je imao i mo­ral­nu i prav­nu te­ži­nu – dr­ža­va je u po­stu­pak une­la ogrom­nu, si­ste­mat­ski pri­ku­plje­nu do­ku­men­ta­ci­ju, ja­snu po­li­tič­ku po­zi­ci­ju i struč­nja­ke ko­ji su se svo­jim zna­njem na­met­nu­li kao rav­no­prav­ni u ra­du sa sa­ve­znič­kim tu­ži­la­štvom.