Teška istorijska priča

Politika onlajn

01. 12. 2025. 09:25

Јасеновац (Фото Раде Крстинић)

Veljko Đurić Mišina je jedan od najznačajnijih srpskih istoričara sudbine srpskog naroda u 20. veku, sa naročitim usmerenjem na noviju istoriju Srpske pravoslavne crkve, na Drugi svetski rat i sudbinu srpskog naroda u okupiranoj Kraljevini Jugoslaviji, na ideološke i oružane pokrete srpskog i hrvatskog naroda – ustaše, partizane i četnike.

Najnovija knjiga „Srpski narod u NDH: Nestajanje pod križom, maljom i petokrakom” (Beograd, 2025) temeljna je naučna studija na blizu 900 stranica teksta o stradanju srpskog naroda u NDH. Studija je podeljena u dve knjige. Podnaslovi studije ukazuju da je u prvoj knjizi („Ustaše”) težište na ustaškom pokretu, a u drugoj („Komunisti”) na komunističkom i njihovim ideologijama sa posebnim osvrtom na uloge u procesima zatiranja srpskog naroda. Autor je u studiji nastojao da utvrdi ono što se zaista događalo u NDH između 1941. i 1945. godine, što nije bilo nimalo lako i sa stanovišta istoriografije, ali i uticaja i upliva različitih ideoloških predrasuda kroz proteklih osam decenija.

Autor u prvoj rečenici prolegomene naglašava: „Naslov ove studije nije nimalo slučajno izabran: Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941–1945. godine obreli su se u dve unakrsne revolucije (ustaškoj i komunističkoj), čiji su se ciljevi donekle dopunjavali kad je reč o srpskom narodu: prvi su sproveli zatiranje, a drugi to relativizovali i sklonili u istoriju!” (Prva knjiga, str. 5)

Autor studije piše lako i precizno, iako je reč o najtežim temama iz novije srpske istorije, o zločinima nad Srbima i zatiranju što ih je zadesilo u NDH. Studija predstavlja preciznu analizu događaja, objašnjava najznačajnije fenomene i pojmove, koji utiču na ovu tešku istorijsku priču. Tematsko-hronološko objašnjenje kompleksne teme, koja i do današnjih dana nije jasno razjašnjena usled uticaja dva ideološka pokreta, vodi čitaoca na zaključke da je hrvatsko-ustaška država počinila zločin nad srpskim narodom, a komunistička politika to u znatnoj meri prikrila i relativizovala.

Studiju karakteriše specifičan stil jer autor ističe nedoumice, postavlja brojna nova pitanja i nudi originalna objašnjenja, nudi nove zaključke. To će uticati na neizbežno preispitivanje poznatih činjenica.

Prva knjiga, naslovljena „Ustaše”, sadrži pet poglavlja: „Uvod”, „Istorijski kontekst”, „NDH”, „Zločinci, zločin i žrtve”, „Spasavanje NDH”, dok druga pod nazivom „Komunisti” ima četiri: „Komunisti i partizani”, „(Ne)voljni saveznici”, „Krivica” i „Relativizacija zločina”. Izvori i literatura su posebno poglavlje. Na kraju je zaključak. Nema uobičajenih imenskog i geografskog registra.

Veljko Đurić Mišina nas kroz ovu priču vodi jasnim i lakim stilom koji je razumljiv svim čitaocima. U pisanju studije autor je upotrebio oko 450 naslova iz literature. Studija sadrži brojne citate iz istražene arhivske građe i literature.

Posebna pažnja posvećena je svedočenjima srpskih izbeglica sačinjenim u Srpskoj patrijaršiji i Komesarijatu za preseljenike i izbeglice pri Savetu komesara i vladi Milana Nedića.

Velika novost u istoriografiji predstavlja sedmo poglavlje „Ne(voljni) saveznici” jer obiluje novim činjenicama o kontaktima i saradnji ustaša i komunista/partizana, kao i indirektnim pregovorima Ante Pavelića i Josipa Broza decembra 1942/januara 1943. godine.

U istoj ravni (po novim tumačenjima) nalaze se osmo (Krivica) i deveto poglavlje (Relativizacija zločina). Kažnjavanje Nemaca zbog podrške nacističkoj ideologiji i pokretu kroz denacifikaciju poslužilo je kao osnova da se postavi pitanje zašto nad Hrvatima nije izvršena deustašizacija. Studija donosi brojne činjenice koje ukazuju na kolektivnu odgovornost hrvatskog naroda u počinjenom zločinu. To je potkrepljeno rečima poznatog nemačkog filozofa Karla Jaspersa: „Zločinačka država pada na pleća čitavog naroda”. (Prva knjiga, str. 9)

U kratkom zaključku su sudovi u kojima sumira srpsku tragediju 20. veka: vreme je pokazalo da srpska politička elita (regent Aleksandar Karađorđević i Nikola Pašić) nije bila na visini svog vremena, kada je želela i sprovela ujedinjenje sa svojim ratnim neprijateljima. Hrvatska politička elita i veći deo hrvatskog naroda nisu prihvatali južnoslovensku državu. Među Srbima je vladalo nejedinstvo, što je dovelo do većih razmera tragedije srpskog naroda u NDH.

Autor piše o ustaškoj politici i njihovim metodama rada u miru i ratu, naglasivši da je po krajnjem učinku bila ekstremna u odnosu na sve istorijske poznate slučajeve genocida.

Josip Broz, kao ratni pobednik, želeo je Hrvatsku u Jugoslaviji. Međutim u realizaciji te politike, naročito mesto pripadalo je relativizaciji i zaboravu zločina hrvatskog naroda nad srpskim. Značajnu ulogu u toj relativizaciji imala je propagandistička politika bratstva i jedinstva.

Da li je autor bio u pravu sa svojim zaključcima i tumačenjima u svojoj najnovijoj naučnoj monografiji? Bojimo se da ratni događaji od 1991. do 1995. godine, kao i broj preostalih Srba u današnjoj Republici Hrvatskoj nakon toga i u današnje vreme, daju autoru za pravo!