Rostropovičev muzički sin

11. 11. 2007. 17:16

Давид Герингас (Фото Л. Вулетић)

Prva nagrada na Međunarodnom takmičenju violončelista "Čajkovski", nastupi sa Berlinskom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom Detroita, Filadelfijskim orkestrom..., veći broj diskografskih nagrada osvojen za snimljene albume svrstavaju Davida Geringasa, poznatog violončelistu i dirigenta, u vodeće savremene muzičare. Rođen je u Litvaniji, studirao u Moskvi, danas živi u Nemačkoj. U Beogradu je zbog nastupa sa Londonskim kraljevskim orkestrom za koji kaže da je ansambl izuzetne reputacije.
- Profesionalci su, i pre probe sa sigurnošću znam da će biti izvrsni - kaže Geringas.
Ovaj muzičar pokriva raznovrstan koncertni program, u širokom rasponu od baroka do savremene muzike. Na njegovom repertoaru je oko 50 koncerata za violončelo i orkestar svih epoha, od Vivaldija, Bokerinija i Hajdna, preko Bramsa i Sen-Sansa, do savremenih Ditijea, Gubajduline, Ligetija, Pendereckog, Tura i mnogih drugih.

- Posebno sam blizak sa mnogim ruskim kompozitorima, i starije i mlađe generacije. Trudim se da njihove kompozicije sviram i promovišem na Zapadu, jer kako bi se drugačije znalo za njih. Vidim da publika odlično reaguje, uvek je duboko dirnuta, jer je reč o vrhunskim delima.

I ne samo na Zapadu, i na Istoku je Geringas rado viđen gost. Prošlogodišnji dirigentski debi u Kini otvorio je nove pozive.

- Dirigujem već dve decenije, a profesionalno se time bavim svega nekoliko godina. Kako je usledio poziv od jedne kineske filharmonije, eto i mene na Istoku. Možda mi kao dirigentu do sada nisu verovali baš celih 100 odsto pa su znali da kažu: "Bolje nam vi svirajte violončelo...". Danas, stižu pohvale i na račun dirigovanja, a jednom su mi rekli: "Dirigovao si kao da si svirao čelo". I to mi je mnogo značilo.

Već dugi niz godina Geringas nosi titulu počasnog profesora, a o tome kako doživljava profesuru govori:

- Kad vam ponude da budete počasni profesor to nije posao. To je pre svega čast. Pedagogiju su mi ponudili u Moskvi, Kini, Berlinu. Ljudi znaju ko ste, kakva vam je reputacija, da li možete mlade da usmerite na muzičkom putu. Samo da znate da su moji đaci izuzetno uspešni muzičari, i sami su toliko poznati da se pre ja mogu hvaliti koga podučavam nego oni time ko im je profesor.

A kako bi drugačije i mogao druge da uči onaj kome je sam Mstislav Rostropovič bio učitelj....

- Teško mi je da se sećam naših zajedničkih dana. Njegova smrt me je veoma pogodila i došla je iznenada. Svi znaju da je Rostropovič muzička veličina, a meni je bio muzički otac i idol. Sve što znam i što mogu da izvedem na violončelu naučio sam od njega. Ako želite neku lepu i šaljivu zgodu, reći ću vam da me je svemu naučio, samo me nije naučio kako se pije ta neverovatna votka...

Pored profesorskog uticaja, muzički ukus se najpre neguje i brusi u porodičnom okruženju, te i Geringasovi u tom pogledu nisu izuzetak. Naime, ova familija orkestar je u malom. Dva brata muzičara, jedan violinista i dirigent, drugi uspešan kompozitor, supruga pijanistkinja. Je li privilegija, zadovoljstvo, ili katkad, teret, muzicirati sa svojima?

- Svakako privilegija. Supruga i ja zajedno putujemo i nastupamo. Podrška smo jedno drugome. Česta putovanja su posebno otežavajuća okolnost za žene i zbog toga joj se neizmerno divim. Naš sin je sada odrastao i nemamo više tih problema. On se bavi glumom i pop produkcijom, uz sve to je tekstopisac, ima energije i posao ga odmara. Voleo bih da kažem da je renesansni tip čoveka, ali još uvek nije izmislio neku novu mašinu pa ne mogu baš reći da je novi Leonardo da Vinči...

Uz dva zahtevna poziva, dan kratko traje. Geringas ponavlja da uvek ima nešto da se snima, i nalazi da je to prijatan način kako stalno biti zauzet profesijom. Uspešnom i zauzetom dedi vreme jedino ume da ukrade dvogodišnja unuka Poli Žozefin, i tada nema dugih objašnjenja. Za kraj razgovora, pokušali smo da saznamo kako izgleda rokovnik Davida Geringasa.

- Više nema planova na duge staze. Kad zađete u neke godine, planovi postanu kratkoročni. Nema ciljeva na pet-šest godina već na mesec, dva, šest. U mojim godinama, to je sasvim dovoljno.