Borba za dostojanstveno umiranje

11. 11. 2007. 17:30

Naša zemlja je jedna od retkih zemalja u Evropi koja nema organizovano i specijalizovano palijativno zbrinjavanje terminalno obolelih onkoloških i drugih neizlečivih bolesnika. U tim teškim  časovima pacijent i njegova porodica su najčešće prepušteni sami sebi, osuđeni na dodatne patnje, bol i ličnu snalažljivost zbog skučenih stambenih uslova, prezaposlenosti ukućana, više generacija u jednom stanu i odbijanja bolnica da primaju ovu kategoriju bolesnika, jer bi vrlo brzo svi kapaciteti bili potpuno zagušeni. U želji da pomognu i sebi i svojim bližnjim, članovi porodice obilaze bolnice sa nadom da će uspeti da smeste pacijenta. Nažalost, ako im to i pođe za rukom – u bolnicama ih čeka osoblje koje je već preopterećeno brigom o akutno obolelim i nije dovoljno edukovano da pomogne ni pacijentu ni porodici u ovoj specifičnoj situaciji, što za sve zajedno predstavlja dodatni stres. Pacijenti umiru izolovani, uplašeni, često u bolovima, a pri tom zauzimaju krevete u bolnicama koji bi drugima mnogo više koristili.

Da bi se ovaj problem rešio na zadovoljavajući način, kako za obolele tako i za društvo u celini, potrebno ga je prvenstveno prepoznati, priznati njegovo postojanje i proceniti koji je to put koji će najbrže dovesti do razvoja kvalitetnog palijativnog zbrinjavanja. Zadovoljavajuće rešenje zahteva blisku saradnju Ministarstva zdravlja, Ministarstva za rad i socijalnu politiku, predstavnika lokalne vlasti, civilnog društva, profesionalaca koji će ga sprovoditi i javnosti. Takođe je neophodna i edukacija u ovoj oblasti, kako profesionalaca tako i javnosti. Profesionalce bi trebalo naučiti tome da pored uspešnog suzbijanja fizičkih simptoma bolesti (bol, mučnina, gušenje itd) postoje i mnogi drugi – psihološki, socijalni i duhovni – problemi kako obolelih tako i članova njihovih porodica, čiji su životi i sudbine takođe snažno obeleženi bolešću njihovih najbližih, a koje sami ne mogu da razreše. Javnost bi trebalo da shvati da bolnice nisu mesta gde se problemi teških, često umirućih, bolesnika i njihovih porodica mogu rešavati. Sa druge strane, ista ta javnost ima i pravo i obavezu da od vlasti zahteva da počne sa rešavanjem tih problema, pre svega definisanjem jasne nacionalne politike o tom pitanju čiji će cilj biti osnivanje specijalizovanih službi za palijativno zbrinjavanje terminalno obolelih u celoj zemlji i njihovo integrisanje u sistem zdravstvene i socijalne zaštite. Ovaj problem se ne može dalje odlagati iz više razloga: broj obolelih od malignih i drugih neizlečivih bolest svakog dana će biti sve veći, lečenje ovih bolesti je često neefikasno, a materijalni resursi su više nego ograničeni. Baš zbog ograničenih materijalnih resursa, većina zemalja u svetu se opredelila da u zbrinjavanju ovih pacijenata ravnopravno učestvuju državne institucije i nevladin neprofitabilni sektor, jer bi sve usluge pacijentima trebalo da budu besplatne. Saradnjom ova dva sektora pacijenti dobijaju specijalizovane ustanove za kvalitetno zbrinjavanje, a država smanjuje troškove zdravstvene zaštite za ove pacijente. U času kada nam tek predstoji reorganizacija zdravstvene službe, pruža nam se prilika da ovaj problem ozbiljno razmotrimo, iskoristimo tuđa iskustva i pokušamo da uhvatimo korak sa zemljama koje su ga davno prepoznale i time pokazale svoje samopoštovanje.

Palijativno zbrinjavanje ne utiče na dužinu preživljavanja, ono ne "dodaje dane životu", ali dodaje kvalitet preostalim danima. Ovo se postiže kvalitetnom kontrolom bola i drugih simptoma neizlečive bolesti ali, istovremeno i psihološkom, socijalnom i duhovnom podrškom pacijenata i članova njihove porodice. Ono prihvata smrt kao očekivani čin života i kao neminovnost.

Zbog svoje humanosti ovaj koncept se proširio na sve kontinente, tako da u ovom času u preko 130 zemalja sveta postoji blizu 9.000 specijalizovanih organizacija koje se bave isključivo zbrinjavanjem neizlečivih bolesnika.