Ne, još ni­je kraj

Politika onlajn

18. 12. 2025. 11:15

Ako NBA li­ga već go­di­na­ma ima svo­je „haj­lat­se” i to mal­te­ne ni pet mi­nu­ta po­sle me­ča. Jed­na da­ma ne iz tog, naj­ve­ćeg cir­ku­sa na sve­tu, da­ma iz Sr­bi­je, iz od­boj­ka­škog sve­ta – IMA SVO­JE! Ali vi­dea, tre­nut­ke, naj­bo­lje po­te­ze ko­ji se br­zi­nom sve­tlo­sti ši­re mre­ža­ma, TV ka­na­li­ma, pra­te se bez trep­ta­ja. I ret­ko da ih ona oka­či, de­li ih na mi­li­o­ne nje­nih pra­ti­la­ca i po­što­va­la­ca i ta­ko već vi­še od tri de­ce­ni­je ot­ka­ko je kro­či­la u pra­vo­u­ga­o­nik 9h18 me­ta­ra uz ne­iz­be­žnu „Mi­ka­su”.

I tu ni­je kraj, uz nje­no ime i pre­zi­me uvek sto­je apo­zi­ci­je – kao ma­gi­ja, ma­e­stro s lop­tom, ona ra­di ne­ve­ro­vat­ne stva­ri na te­re­nu. I da - sve je to sat­ka­no u jed­nu pri­ču o Ma­ji Og­nje­no­vić!

Dok u Fi­ren­ci po­la­ko svi­će, ro­la­ju se toč­ko­vi po pi­sti, tu je le­te­li­ca u ko­joj su sle­te­le pr­va­ki­nje sve­ta, tu je i bri­ljant­na Ma­ja sa svo­jim Skan­di­ći­jem. Da­ma broj 1 u iz­bo­ru naj­bo­ljeg teh­ni­ča­ra na Svet­skom klup­skom pr­ven­stvu u Sao Pa­u­lu. Bez pre­te­ri­va­nja, ako pi­ta­te pra­ve po­zna­va­o­ce ma­gič­ne igre pre­ko mre­že – jed­na je­di­na ne­po­no­vlji­va ko­ja je u ne­de­lju uve­če, 14. de­cem­bra 2025. go­di­ne ski­nu­la s pre­sto­la moć­ni Ko­ne­lja­no, a svoj Skan­di­ći u pre­mi­jer­nom uče­šću na pre­sti­žnom tak­mi­če­nju, sta­vi­la na pi­je­de­stal.

I Ma­ja je tu, mir­nim to­nom baš u svom sti­lu u ra­nim ju­tar­njim ča­so­vi­ma pri­ča za Sport­ski žur­nal o ve­li­kom uspe­hu iz Bra­zi­la, na­gra­di, ka­ri­je­ri u Ita­li­ji, kra­ju ko­ji se ne na­zi­re – jer go­di­ne su sa­mo broj!   

Osvo­ji­li ste Svet­sko klup­sko pr­ven­stvo, pro­gla­še­ni ste za naj­bo­ljeg teh­ni­ča­ra i to pro­tiv eki­pe ko­ja je tri pu­ta bi­la pr­vak sve­ta. Ka­ko Vam sad, sa ove dis­tan­ce mo­žda krat­ke, po­sle sa­mo dva da­na zvu­či po­be­da?

- Na­gra­da kao na­gra­da i to sam sto pu­ta re­kla ko­li­ko god to zvu­ča­lo kao fra­za, do­đe kao po­seb­na po­tvr­da. Ovo što je tim­sko je iz­nad sve­ga, a on­da ka­da do­đe i po­je­di­nač­na, do­bro je i le­po, ali ni­ka­da ne mo­že da bu­de ne­što što je ve­će i va­žni­je od uspe­ha eki­pe! Po­go­to­vu kad do­đe, ne bih re­kla ne­na­da­no, ali kao što je sa­da do­šao za Skan­di­ći. Ve­ru­jem da se ni­ko ni­je na­dao ili oče­ki­vao da to mo­že da se de­si - da pr­vi put ode­mo i da od­mah osvo­jio zlat­nu me­da­lju. Ni­ka­da u to­ku me­ča ne raz­mi­šljam, fo­kus mi je to­li­ko na igri da ne mo­gu ni da raz­mi­šljam o dru­gim stva­ri­ma. Po­sle 2:0, ne­gde ste sve­sni i po­taj­no se na­da­te da je tu bli­zu i da ste na ko­rak od ne­čeg ve­li­kog. Ta­ko­đe, kod me­ne po­sto­ji do­za opre­za ko­ja je pre­ve­li­ka i ko­ja mi ne do­zvo­lja­va da u to­ku sa­me utak­mi­ce po­mi­slim, go­to­vo je i de­ša­va se. Ima­la sam iz­u­zet­no ve­li­ku ve­ru u tim, i iskre­no - ima­la sam in­tu­i­ci­ju, ose­ćaj da to mo­že da se de­si. Pri­čam pre po­čet­ka tak­mi­če­nja i utak­mi­ce. Fi­nal­ni meč - da sam bi­la eufo­rič­na, pi­še­mo isto­ri­ju i slič­no to­me - to ne.

Fi­na­le pro­tiv Ko­ne­lja­na no­si­lo je po­seb­nu te­ži­nu, da li ste to­kom me­ča ima­li svest da ste bli­zu ne­če­ga ve­ćeg od još jed­nog tro­fe­ja?

- Uvek je te­ško i iza­zov­no igra­ti pro­tiv njih. Ko­li­ko već go­di­na, se­zo­na una­zad Ko­ne­lja­no je ne­pri­ko­sno­ven, što su svim re­zul­ta­ti­ma ko­ji su po­sti­gli ne­bro­ja­no pu­ta do­ka­za­li. Po­be­di­li smo ih pro­šle se­zo­ne u fi­nal­noj se­ri­ji jed­nom i mo­je pr­ve go­di­ne u klu­bu. Se­ćam se i kad sam bi­la u Va­kif­ban­ku, Eza­či­ba­ši­ju, je­smo ih po­be­đi­va­li. Ima­ju­ći u vi­du da su go­di­na­ma bi­li ne­po­be­di­vi, sa­mim tim za me­ne po­be­da i tro­fej do­bi­ja­ju još vi­še na zna­ča­ju. Imam uti­sak da se de­si­lo pr­vi put. Ka­žem baš ma­lo­čas ni­je pr­vi put, ali s ob­zi­rom da je pr­vi tro­fej ose­ćam kao da je­ste! 

Va­ša mir­no­ća i pre­gled igre po­no­vo su na­pra­vi­li raz­li­ku, ko­li­ko je is­ku­stvo da­nas pred­nost, a ko­li­ko do­dat­ni pri­ti­sak u ova­kvim utak­mi­ca­ma?

- Mir­no­ća i is­ku­stvo mi da­ju ogrom­nu sna­gu i ve­li­ka je pred­nost ni­ka­ko pri­ti­sak. Imam uti­sak da u ovim go­di­na­ma, sa ova­kvim zna­njem i is­ku­stvom, ne moć, ali mo­guć­nost, pred­nost da sve sa­gle­dam na je­dan dru­ga­či­ji, mir­ni­ji, nor­mal­ni­ji na­čin ne­go što je to bio slu­čaj pret­hod­nih go­di­na. Otu­da do­la­zi i ta la­ko­ća igra­nja, do­no­še­nje pra­vih od­lu­ka u pra­vom tre­nut­ku. Po­se­ban ose­ćaj ko­ji ne mo­gu da opi­šem. Kad do­bi­jem kom­pli­ment te vr­ste „Jao ka­ko igraš”, „Ka­ko uži­vaš dok igraš”, „Ra­diš s la­ko­ćom” – to je po­tvr­da sve­ga o če­mu pri­čam.  Is­klju­či­vo pri­pi­su­jem ose­ća­ju - spo­ju is­ku­stva i zna­nja i na­rav­no uži­va­nja. A do­šla sam u igrač­ki sta­di­jum da mo­gu na te­re­nu da ura­dim šta god za­mi­slim i ho­ću. 

Pri­zna­nje do­la­zi u fa­zi ka­ri­je­re kad mno­gi već pri­ča­ju o kra­ju. Šta Vas i da­lje dr­ži „glad­nom” iza­zo­va?

- Mo­ja pri­ča o kra­ju tra­je de­set go­di­na. Vi­še mi je sme­šno da pri­čam na tu te­mu - po­vla­čim se de­set go­di­na a ni­ka­ko da se de­si. I iz­ve­sno je da ne­će da se de­si. Svih ovih go­di­na bi­lo mi je baš va­žno da odr­žim ni­vo, a ni­je bi­lo la­ko. Ne mo­gu da ka­žem i ni­je na me­stu da go­vo­rim o se­bi i da igram po­sled­njih de­set go­di­na na istom ni­vou – ne, to ne si­gur­no. Ali po­sled­njih ne­ko­li­ko se­zo­na vi­dim da sam u ne­koj mo­joj za­mi­šlje­noj kon­stan­ti i to mi je bi­lo iz­u­zet­no va­žno - da ni­ka­da ne do­đe do ne­kog ve­ćeg pa­da, osci­la­ci­ja. Ni­ka­da to ne bih se­bi do­zvo­li­la ni­ti bih tra­ja­la i igra­la to­li­ko du­go da se, ne daj Bo­že to de­si­lo. Na­gra­da i ka­ko re­ko­ste bli­ži li se kraj... Iz­ve­sno je da će kraj do­ći jed­nog da­na ali do­kle god je ova­ko, dok imam sna­ge i vo­lje i vi­dim da sam na od­re­đe­nom ni­vou, to se ne­će de­si­ti. Mo­žda ne igram naj­bo­lju od­boj­ku, mo­žda ni­je ono što mo­gu naj­bo­lje da pru­žim, ali sam sva­ka­ko za­do­volj­na. Si­gur­no i da je bi­lo i bo­ljih per­fo­man­si, po­na­vljam kon­ti­nu­i­tet ko­ji me je odr­žao a ni­ma­lo lak... I zbog to­ga sam is­pu­nje­na što je ta­ko ka­ko je­ste.

Skan­di­ći, pr­ven­stvo u Se­ri­ji A, ri­tam ko­ji ne pra­šta go­di­ne. Ka­ko da­nas va­še te­lo i gla­va „raz­go­va­ra­ju” to­kom jed­ne se­zo­ne u Ita­li­ji?

- Raz­go­va­ra­ju če­sto i du­go, već po­sled­njih ne­ko­li­ko se­zo­na mo­že­mo da ana­li­zi­ra­mo uvek i du­go o tom skla­du. Ma­lo­pre­đa­šnje po­mi­nja­nje is­ku­stva mno­go po­ma­že da se stva­ri uskla­de - tu naj­vi­še mi­slim na te­lo i gla­vu. Dve kom­po­nen­te ko­je da ni­su uskla­đe­ne u mom slu­ča­ju do po­lu­sa­vr­šen­stva i per­fek­ci­je, ve­ru­jem da ne bi mo­glo to sve da iz­gle­da i da tra­je. Fi­zič­ka iz­lo­že­nost i na­po­ri ko­je ima­mo stvar­no ne­što što ni­je la­ko da se iz­dr­ži ko­li­ko god da je mo­ja pri­pre­ma već go­di­na­ma ista, u smi­slu is­hra­ne, nu­tri­ci­o­ni­ste, su­ple­men­ta­ci­je, opo­rav­ka i re­ha­bi­li­ta­ci­je, u sva­kom mo­gu­ćem smi­slu. S dru­ge stra­ne, gla­va mo­ra sve sad da pra­tim, tu spa­da­ju ra­zno­ra­zne mo­je teh­ni­ke u vi­du psi­ho­te­ra­pi­je. Pro­sto mo­ra da bu­de u sim­bi­o­zi da bi sve op­sta­lo. Gla­va i te­lo u Tur­skoj i gla­va i te­lo u Ita­li­ji – ne mo­gu da se ža­lim. To­li­ko go­di­na imam sre­ću i pri­li­ku da igram u me­ni dva naj­dra­ža, naj­po­seb­ni­ja gra­da da se ja ose­ćam ta­ko - Is­tan­bu­lu i Fi­ren­ci, mo­žda ne to­li­ko zvuč­ni, ne znam ure­đe­ni, ali je sve ukom­po­no­va­no ka­ko tre­ba.

Ita­li­ja je ze­mlja vr­hun­ske od­boj­ke, ali i sna­žne emo­ci­je. Šta Vas je za­dr­ža­lo – am­bi­ci­ja, strast ili ose­ćaj da još ima­te šta da ka­že­te na te­re­nu?

- Stvar­no se do­bro ose­ćam. Ne­što raz­mi­šljam, gde god da sam, mi­slim da bih se isto ose­ća­la, da ni­je do dr­ža­ve gra­da, do li­ge je­ste. Sto pu­ta sam re­kla da mi je ita­li­jan­ska li­ga pre­le­pa za igra­nje, ko­li­ko vo­lim što po­sto­ji ri­tam gde mo­ra da se bu­de pri­pre­mljen sto od­sto za sva­ku utak­mi­cu, ha­le su pu­ne, uvek vla­da ne­iz­ve­snost bez ob­zi­ra ko­ja je fa­za tak­mi­če­nja, pro­tiv ko­ga igraš. Ita­li­ja - zbog li­ge, ži­vo­ta, jed­na od mo­jih omi­lje­nih ze­ma­lja, uz Is­tan­bul i Tur­sku - naj­du­že sam igra­la. Za­to ne­ka bu­du sva tri – am­bi­ci­ja, strast i ose­ćaj. Do­da­la bih i tog mo­men­ta ko­ji i da­lje ti­nja u me­ni - sna­ge i vo­lje da se tak­mi­čim.

Lič­nost, fi­gu­ra oko ko­je se gra­di igra. Ko­li­ko Vam pri­ja ta vr­sta po­ve­re­nja u go­di­na­ma ka­da vi­še ne mo­ra­te ni­ko­me ni­šta da do­ka­zu­je­te?

- Spoj pa­me­ti i hra­brost, do­šlo je s go­di­na­ma i is­ku­stvom i ja­ko su po­ve­za­ne jed­na s dru­gom. Ni­ka­da ni­sam bi­la ku­ka­vi­ca i ni­je mi manj­ka­lo hra­bro­sti. Sad pri­me­ću­jem ne­ke po­kre­te i po­te­ze, re­zo­ne uop­šte ko­jih imam i to hra­bri­ji od ne­go pre par go­di­na. Pot­kre­plje­no ne­ću re­ći pa­me­ću, zna­njem sva­ka­ko.

Go­di­ne u spor­tu če­sto no­se eti­ke­tu, ali kod Vas de­lu­ju kao pred­nost. Ka­ko iz­gle­da od­nos pre­ma po­be­di da­nas u od­no­su na dva­de­se­te?

- Ve­ru­jem kad ima­te 20 go­di­na ne zna­te ni­šta to sad mi­slim jer ste to­li­ko mla­di i ne­is­ku­sni i sve je dru­ga­či­je. Kod me­ne je bu­kval­no ista strast i to mo­že da se vi­di na te­re­nu, emo­ci­ja ko­ja me no­si, iskre­no ra­do­va­nje i ne mo­gu da pri­pi­šem ni za 20-te a ni za 40- te.

Po­sto­ji li tre­nu­tak na te­re­nu kad po­mi­sli­te: ovo ra­dim jer vo­lim, a ne jer mo­ram?

- Po­sto­ji i tra­je ce­le se­zo­ne. Is­klju­či­vo ovo ra­dim jer vo­lim i uži­vam - ap­so­lut­no ne mo­ram ni­šta. Sko­ro me ne­ko od mo­jih bli­skih baš to pi­tao i isto sam od­go­vo­ri­la. Ako pri­ča­mo o tro­fe­ji­ma, kao pa­pa­gaj ću da po­no­vim ne­do­sta­ju Li­ga šam­pi­o­na i olim­pij­sko zla­to, je­di­na dva ko­ja ne­mam. Ako uzme­mo u ob­zir sve pret­hod­ne on­da i pro­cen­tu­al­no i ni­je ta­ko lo­še u smi­slu dva tro­fe­ja, na­spram osta­lih i ni­je stra­šno. Želj­na sam uvek tro­fe­ja ali ne za­to što stre­mim ka tom ko­ji ne­do­sta­je ili imam po­tre­bu s ne­ke eg­zi­sten­ci­jal­ne ili ma­te­ri­jal­ne stra­ne. Ne! Is­klju­či­vo i sa­mo lju­bav.

„STA­ROST” I PRED­RA­SU­DE

Sa 41 go­di­nom, sva­ka utak­mi­ca no­si do­dat­nu sim­bo­li­ku. Da li da­nas igra­te vi­še „pa­met­no” ne­go „hra­bro” – ili ste ko­nač­no spo­ji­li to dvo­je?

- Go­di­ne, to su sa­mo pred­ra­su­de. Ne vo­lim što je ta­ko ni­ti se ose­ćam kao da imam 41. go­di­nu, na­pro­tiv, kao da imam ba­rem ko­ju go­di­nu ma­nje. Sta­va sam da zbog bro­ja go­di­na ap­so­lut­no ni­je­dan spor­ti­sta ne tre­ba da pre­sta­ne da ra­di ono što vo­li i u če­mu je do­bar. Sve pod uslo­vom da per­fo­mans na te­re­nu pra­ti go­di­ne i obr­nu­to. S dru­ge stra­ne, ni­je po­en­ta a bi­lo je igra­ča u ra­zno­ra­znim spor­to­vi­ma što sam pra­ti­la i gle­da­la, da su igra­li u po­znim igrač­kim go­di­na­ma ali da to ni­je bi­lo to. To ne po­dr­ža­vam, kad ne­ko ne zna da ode ili iz ne­kog dru­gog raz­lo­ga ne ume da se po­vu­če. To kva­ri uti­sak ili kva­ri sli­ku o tom igra­ču. To mi već ni­je ja­sno i ne odo­bra­vam. Ne što se ra­di o me­ni, ali ako uspe­vam da igram na vr­hun­skom ni­vou, ne znam ko­ga sad bri­ga da li imam 36 ili 42. Baš ve­li­ka pred­ra­su­da.

USPEH KOD ME­NE „ŽI­VI” TAJ I SLE­DE­ĆI DAN...

Ka­da se sve uti­ša, tro­fej spu­sti, a dvo­ra­na is­pra­zni… Da li je ovo tre­nu­tak ko­ji osta­je – ili sa­mo još jed­na ste­pe­ni­ca ko­ju Ma­ja Og­nje­no­vić mir­no pre­ska­če?

- Da! Osvo­ji­li smo, pre­sreć­na sam i iz­u­zet­no za­hval­na. Baš ovaj tro­fej lič­no i pri­vat­no, do­šao je u spe­ci­jal­nom da ne ka­žem, spe­ci­fič­nom tre­nut­ku. Ali mo­ja eufo­ri­ja, sre­ća, tra­ja­le su to ve­če i dan po­sle. Već sam u mi­sli­ma ka sle­de­ćoj utak­mi­ci, oba­ve­za­ma. Ni­sam ni­kad bi­la tip ko­ji ži­vi od uspe­ha pet da­na, ka­ri­ki­ram. Re­ci­mo zva­la me je naj­bo­lja pri­ja­te­lji­ca, se­stra, po­ro­di­ca - „Pri­čaj, pri­čaj, ka­ko se ose­ćaš”

Re­koh „Do­bro, ma­lo umor­no vra­ća­mo se u Ita­li­ju”. Oni su na­sta­vi­li „Ne, ne, ne to, ka­ko je bi­lo na utak­mi­ci?”.

Krat­ko sam re­kla „To je bi­lo to ve­če”. Ta­kva sam ceo ži­vot.

RE­DOV­NE SI­TU­A­CI­JE – MA­GIČ­NA DI­ZA­NjA I KO­ME IDE LOP­TA

Po mre­ža­ma se iz­no­va vr­te va­ša „ku­va­nja” i ma­gič­na di­za­nja, da li se ne­kad i sa­i­gra­či­ce iz­ne­na­de po­te­zi­ma?

- Da, re­dov­no mi se de­ša­va da dig­nem lop­tu i ona­ko sva se iz­be­zu­mim okre­nem se i pi­tam „ jel ne­što ni­je va­lja­lo?” Do­bi­jam od­go­vo­re, „Ne, ne i me­ni si pre­va­ri­la, mi­sli­la sam da ćeš di­ći dru­goj”. To su re­dov­ne si­tu­a­ci­je.

PE­HAR LI­GE ŠAM­PI­O­NA – NI­JE MI SU­ĐEN

Stal­no iz­mi­če pe­har Li­ge šam­pi­o­na, je­di­ne ko­ga ne­ma u ri­zni­ci uz zla­to na OI. Da li bi taj stvar­no pred­sta­vljao kru­nu ka­ri­je­re?

- Ne, ne. Ako pri­ča­mo o tro­fe­ju Li­ge šam­pi­o­na po­mi­ri­la sam se pro­šle se­zo­ne, od­no­sno po­sle dva iz­gu­blje­na fi­na­la, to je bi­lo tre­će iz­gu­blje­no - da mi jed­no­stav­no ni­je su­đen i ko­ji ni­ka­da ne­ću osvo­ji­ti. U mi­ru sa tom svo­jom, ne od­lu­kom, ali či­nje­ni­com. Ne na­dam se, i du­ga­čak nam je u tak­mi­če­nju, po­tom do fi­nal­nog tur­ni­ra. O tom po­tom.