Sve manje čestitki „s dušom"
Фото О. Јанковић
Pančevo – Deda Mraz na sankama koje vuku irvasi, idilični snežni pejzaži, jelke pod snegom, pahuljice, zvončići, mališani rumenih obraza... kao nekada... šepure se na najudarnijem mestu Pančeva, na delu trotoara preko puta Palate pravde. Gotovo nadrealna scena na tezgi koja nije fensi, od metala sa najlonskim tapacirungom, od deset izjutra do, kako kaže, drugog dnevnika, tu je Milan Šajn sa suprugom Marijom. Još „nadrealnija” je roba koju nude – novogodišnje i božićne čestitke, one prave, papirne, kovertirane i „obične” sa kojih vam na prstima ostaje zvezdana prašina...
Prodavac s druge strane samo što ne zadrema, ali mu ne dozvoljava hladnoća. Vidno neraspoložen za veliku priču, na pitanje kako ide posao kaže – „nikako”, i ceni da su mu ovo poslednji praznici, da trguje ovom sezonskom robom – čestitkama, ukrasima za jelku, veštačkim snegom, bradama i nosevima, crvenim kapama, balonima, prskalicama, konfetama i ostalim drangulijama koje se troše u „najluđoj noći”. Ne pomaže ni bogata ponuda od bar pedesetak pedantno upakovanih „varijacija na temu”, ni akcijska cena od 50 dinara za najjeftinije komade, do onih liksuznih i najskupljih po ceni od 200 dinara.
„Više ne važi ni ono da narod nema para. Jednostavno, interesovanje je slabo, ljudi samo prolaze, ali i tih šetača je malo. Ovde smo do mraka, aranžiramo i pakujemo robu već nedelju dana, a u međuvremenu žena i ja sedimo. Oni malobrojni koji razgledaju namerni da nešto pazare, kažu da je baš lepo što neko još prodaje čestitke, a ranije, ali tome ima i decenija, dnevno ih je išlo do 2.000 komada. I konkurencija je bila mnogo veća, a ovakvih tezgi na desetine po gradu, na pijaci... Od sve ponude, sada se jedino raspituju za petarde, koje ovako nije dozvoljeno prodavati”, priča Milan, veteran ulične prodaje opreme za praznična ludovanja na strateškoj poziciji, kojom se nekada protezao špalir ulične prodaje novogodišnjeg aksesoara, na čelu – upravo sa čestitkama.
Milan za sve krivi mobilne telefone, koji su „pregazili” klasične čestitke. Dodaje, posao je pošao nizbrdo, od kada se sa „tih sprava” moderne tehnologije mogu poslati najlepše želje svake vrste, pa se slažemo da će i ovog decembra sve da se završi preko te korisne sprave ili računara.
Osim što se isporučuju u jedinici vremena – odmah, blagodareći novim tehnologijama, „srdačne i najlepše želje” za blagdane, više se ne moraju ni smišljati, a nekmoli pisati rukom. Dovoljno je funkcijom kopi–pejst izabrati nešto što je neko drugi već smislio i klikom isporučiti virtualnu čestitku članovima šire familije, prijateljima, ili kurtoazno i protokolarno poslovnim saradnicima. Brže, jednostavnije, ali, kaže Šajn, bez duše.
„Čestike šaljem unucima u inostranstvo i rodbini u drugim gradovima, ja svima šaljem, a meni niko. U stvari šalju poruke telefonom, ali za mene to nije to. Kupim i nekoliko za sebe, pa stavim ispod jelke i na komodu, a posle ih čuvam do naredne Nove godine”, priča starija gospođa, koja je pazarila nekoliko najlukuznijih čestitki, onih svetlucavih s kovertom.
Istine radi, u nekim gradskim knjižarama i na šalterima dve poslovnice „Pošta Srbije” u Pančevu mogu se pazariti čestitke, ali se i tu potražnja može prebrojati na prste dve ruke, dok poštari „sa terena” svedoče da pamte vremena kada im je torba „pucala” od najlepših želja pisanih rukom. Sada, kažu da se skroz zaturio najlepši običaj uoči zimskih praznika, slanje rukom pisanih lepih želja, koje su raznosili, pa pored plavih koverti, opomena za neplaćene i novih računa, uručuju dnevno tek nekoliko kovertiranih čestitki koje „imaju dušu”.