Pesme koje napuštaju jezik
(Pixabay)
Nedavno se pojavila knjiga koja u suštini predstavlja revolucionarni prevrat u odnosu na tradicionalno poimanje reči i jezika. Izdavač „Presing” iz Mladenovca izložio je obimnu (na oko 700 strana) „Antologiju vizuelne i konkretne poezije”, tačnije, izbor iz svetskog poetskog stvaralaštva koje napušta lingvističko područje i duboko zalazi u složenu i nedovoljno ispitanu oblast znaka i semiologije. Autori ovih artefakata, u svojoj pobuni protiv verbalnog poretka stvari, linearnog pisma i linearne logike, protiv svakodnevne zloupotrebe reči, posežu za neverbalnim oblicima izražavanja i daju prednost značenjski nad sadržajnim, saznajnim, misaonim i emotivnim aspektima umetničkog dela.
Sastavljač ove antologije, književni istoričar i istraživač Dušan Stojković, posegao je za delima u kojima se mentalne slike, pojmovi, šeme, ideje i poetičke formule iskazuju neverbalnim oblicima i strukturama, što se može očitovati i kao vid razgrađenja osnove prirodnih jezika. Prelazeći iz reči u slike, ontološko jezgro pesme transformiše se u beskrajni kaleidoskop oduvek priželjkivanog planetarnog govora. Po Stojkovićevim rečima iz predgovora, vizuelna i konkretna poezija predstavljaju sverazumljivu, planetarnu književnost koja ne poznaje problem prevoda i savladavanja barijera nacionalnih jezika. Slika je razumljiva svima, a jezik postaje, ako ga uopšte ima, samo prateći element, piše Stojković, zaključujući da se poezija više ne može vratiti na staro: „Jednom osvojeno, osvojeno je zauvek!”
Sastavljač ove antologije naveo je primere pokušaja u prošlosti da se u poeziji isključi reč i tretiraju slova i znaci kao osnovna izražajna sredstva. Među različitim iskustvima, od Simiosa sa Rodosa, iz antičke Grčke, preko primera iz „Dela apostolskih i Apolinera”, do naših Orfelina, Venclovića i Sterije, bilo je napora da se značenjski spektar – umesto rečima – obrazuje isečcima i fragmentima slova, likovima ljudskih i životinjskih figura ili predmeta u prostoru. Ali tek su noviji radovi, od polovine prošlog veka, pokazali da prava neverbalna pesnička dela nisu određena samo pojavnošću i izgledom, već i ukodavanjem u određeni značenjski sistem. Semiotičkim znakovima u ovim vrstama (posebno u vizuelnom pesništvu) ne upravlja stara gramatika već skup sasvim novih pravila. Ta promena izražava se na više nivoa – od destrukcije ustaljene strukturacije pesničkog teksta i razbijanja gramatičkih normi verbalnog jezika, do rušenja logocentrične organizacije teksta, relativizacije linearnog ispisa pesme i uvođenja u igru elemenata označavanja iz drugih semioloških sistema.
U transformaciji jezičkog medija u vizuelnu formu najdalje je, u našoj kulturi, otišla pesnička grupa okupljena oko signalističkog neoavangardnog pokreta koji je sredinom prošlog veka osmislio i definisao Miroljub Todorović, pesnik i slikar. Todorović je, inače, najzastupljeniji autor u ovom izboru – sa ukupno pet vizuelnih pesama. Osim njega, sa po jednim radom uključeni su sledeći autori: Oskar Davičo, Ljubiša Jocić, Vladan Radovanović, Neša Paripović, Leonid Šejka, Božidar Šujica, Ostoja Kisić, Branko Miljković, Dobrivoje Jevtić, Vlada Stojilković, Žarko Rošulj, Vujica Rešin Tucić, Branislav Prelević, Rade Obrenović, Branko Andrić, Slobodan Pavićević, Slobodan Vukanović, Katalin Ladik, Marina Abramović, Dobrica Kamperelić, Milivoje Pavlović, Milosav Tešić, Slavko Matković, Zvonimir Kostić Palanski, Nada Marinković, Jelena V. Cvetković, Vojislav Despotov, Branko Aleksić, Balint Sombati, Andrej Tišma, Miroljub Filipović Filimir, Slavko Pavićević, Predrag Bjelošević, Dragan Nešić, Slobodan Škerović, Miško Šuvaković, Ilija Bakić, Zvonko Sarić, Dejan Bogojević, Oliver Milijić, Jelena Marićević Balać i najmlađi, rođen 1990, Ivan Šterleman.
Ova lista, osim ostalog, potvrđuje aktivno prisustvo srpskih pesnika u najradikalnijim umetničkim traganjima na planetarnom nivou, ali i oličava samoobnavljajuću moć srpske kulture u suočavanju sa istrošenim stvaralačkim matricama.