Da li Zapadna Evropa ide putem Libana
Илустрација - ФОТО (EPA/SANDOR UJVARI)
Masovne migracije iz Afrike, Bliskog istoka i Azije, kao i kontinuirani pad stope nataliteta među domicilnim stanovništvom, sve više menjaju demografsku sliku Zapadne Evrope i otvaraju pitanje o budućnosti društva i identiteta u evropskom civilizacijskom kontekstu.
Misleći ljudi u Briselu, Parizu i Berlinu sve češće ukazuju na to da Evropa stoji na prekretnici demografskih promena koje podsećaju na sliku koju danas vidimo u Libanu - nekadašnjoj većinski hrišćanskoj zemlji, gde je udeo hrišćana znatno pao u poslednjih nekoliko decenija. Novinari mađarske publikacije The European Conservative postavljaju pitanje: Da li Liban, gde su hrišćani činili većinu do 1980-ih, ali danas čine oko trećinu stanovništva, predstavlja upozoravanje o mogućoj budućnosti za Zapadnu Evropu?
Iako EU kao celina još uvek nije u takvoj situaciji, podaci pokazuju ozbiljne trendove koji upućuju na velike društvene promene. Stope nataliteta u većini zemalja EU su značajno ispod reproduktivnog nivoa od 2,1 deteta po ženi - u 2023. u proseku samo 1,38 živorođenih beba po ženi, što je daleko ispod potrebnog da bi se održala sadašnja veličina populacije bez migracije.
Prema najnovijim procenama, prirodni priraštaj (odnos rođenih i umrlih) u većini evropskih država je negativan, što znači da umrlih ima više nego rođenih.
Ovo znači da bez značajnih migracionih tokova Evropa ne bi samo prestala da raste, već bi mogla da počne dekontinuirani demografski pad.
Kombinacija niskog nataliteta, stare populacije i visoke migracije izvan EU dovodi do toga da se religijski i kulturni sastav društva postepeno menja. Istraživanja računaju da će udeo hrišćana u Evropi opasti značajno u narednim decenijama, dok će broj muslimana i drugih religijskih grupa rasti, delom i usled migracije i viših stopa plodnosti u tim zajednicama.
Evropski demografi upozoravaju da migracija i demografski trendovi mogu samo privremeno nadoknaditi prirodni pad stanovništva, ali ne mogu trajno zameniti domaće reproduktivne procese.
Odnosno, migracija deluje kao „plastična folija“ na problemu - privremeno ga pokriva, ali ne rešava osnovni uzrok, hronično nizak natalitet i starenje stanovništva.
Pored toga, procesi integracije novih migranata u evropska društva su složeni i često izazivaju političke, socijalne i kulturne tenzije. U nekim sredinama ovo dovodi do porasta desničarskih partija i antiimigracionih pokreta koji upozoravaju da će Evropa izgubiti svoje tradicionalne vrednosti ako se trendovi ne preokrenu.
Dok jedni analitičari upoređuju ove promene sa libanskim iskustvom i upozoravaju na „gubitak hrišćanskog većinstva“, drugi ukazuju da su evropska društva daleko složenija i da će rešavanje ovih izazova zahtevati strateške politike – podsticanje rađanja, integraciju migranata, ali i čvrstu društvenu koheziju koja ne negira evropski identitet, već ga adaptira na novu realnost.