Tur­ska se pri­pre­ma da usvo­ji no­vi ustav

Vojislav Lalić

29. 12. 2025. 11:31

(EPA/Necatl Savas)

Ustav­na ko­mi­si­ja ko­ju je osno­va­la vla­da­ju­ća Par­ti­ja prav­de i raz­vo­ja usko­ro će pod­ne­ti na­crt no­vog usta­va ko­ji se pri­pre­ma već du­že vre­me. Ve­ći­na stra­na­ka na­čel­no po­dr­ža­va tu ini­ci­ja­ti­vu, ali vo­de­će opo­zi­ci­o­ne par­ti­je in­si­sti­ra­ju da se pro­me­ni si­stem vla­da­vi­ne, od­no­sno da se po­nov­no vra­ti par­la­men­tar­na de­mo­kra­ti­ja u ko­joj su pre­mi­jer i čla­no­vi vla­de vo­di­li glav­nu reč dok je pred­sed­nik ze­mlje bio sa­mo po­lu­pro­ce­du­ral­na fi­gu­ra. Ta­ko je bi­lo sve dok Re­džep Ta­jip Er­do­gan ni­je za­seo u tu fo­te­lju 2017. go­di­ne.

„No­vi ustav tre­ba usvo­ji­ti za no­vi vek Tur­ske. Vre­me je pre­ga­zi­lo sa­da­šnji ustav ko­ji je usvo­jen po­sle voj­nog uda­ra ge­ne­ra­la 1982. go­di­ne. To je bio mrač­ni pe­ri­od. Ze­mlji je po­tre­ban no­vi ustav­ni po­re­dak ko­ji će se za­sni­va­ti na ljud­skom do­sto­jan­stvu i vi­so­kom ste­pe­nu de­mo­kra­ti­je, ko­ji će ga­ran­to­va­ti vla­da­vi­nu pra­va”, ob­ja­šnja­va­ju u vla­da­ju­ćoj stran­ci.

Na re­fe­ren­du­mu ko­ji je odr­žan 2017. go­di­ne, na ini­ci­ja­ti­vu vla­da­ju­će ko­a­li­ci­je, te­snom ve­ći­nom usvo­jen je ustav­ni amand­man na osno­vu ko­ga je pr­vi put uve­den pred­sed­nič­ki si­stem vla­da­vi­ne, po ko­me šef dr­ža­ve dr­ži sve po­lu­ge vla­sti u svo­jim ru­ka­ma: on ras­pi­su­je iz­bo­re, ime­nu­je mi­ni­stre, uki­nu­to je me­sto pre­mi­je­ra. Pre­ma sa­da va­že­ćem usta­vu, šef dr­ža­ve mo­že da ima naj­vi­še dva pe­to­go­di­šnja man­da­ta. Pred­sed­ni­ku Er­do­ga­nu po­sled­nji is­ti­če sre­di­nom 2028. go­di­ne.

U opo­zi­ci­ji tvr­de da Er­do­gan za­pra­vo že­li da pro­me­ni ustav ka­ko bi se­bi otvo­rio prav­nu mo­guć­nost da i da­lje osta­ne u fo­te­lji pred­sed­ni­ka dr­ža­ve jer ina­če za­što je če­kao če­ti­ri de­ce­ni­je da bi tek sa­da shva­tio da je „ustav za­sta­reo”. On to de­man­tu­je ma­da nje­go­vi ko­a­li­ci­o­ni part­ne­ri u vla­di otvo­re­no za­go­va­ra­ju ide­ju da on i da­lje tre­ba da bu­de pred­sed­nik Tur­ske. 

„Mi že­li­mo da Er­do­gan po­no­vo bu­de iza­bran za še­fa dr­ža­ve. To je za Tur­sku bi­lo pra­vo re­še­nje”, ka­že De­vlet Bah­če­li, li­der Par­ti­je na­ci­o­na­li­stič­kog po­kre­ta (MHP), ko­ja je go­di­na­ma u ko­a­li­ci­ji sa Er­do­ga­no­vom AKP. „To je pri­ro­dan i is­pra­van pro­ces po­što se Er­do­gan uspe­šno bo­ri pro­tiv te­ro­ri­zma i za re­ša­va­nje eko­nom­skih pro­ble­ma ze­mlje, is­ti­če Bah­če­li ko­ji sa še­fom dr­ža­ve go­di­na­ma ima bli­ske, upu­će­ni­ji tvr­de i pri­ja­telj­ske od­no­se.

Vla­da sa­da po­ku­ša­va da „za­ko­pa rat­ne se­ki­re” sa Rad­nič­kom par­ti­jom Kur­di­sta­na (PKK) ko­ja je zbog te­ro­ri­zma de­ce­ni­ja­ma za­bra­nje­na. Ka­ko tvr­de u opo­zi­ci­ji, raz­log je pri­do­bi­ja­nje gla­so­va vi­še od de­set mi­li­o­na pri­pad­ni­ka tog na­ro­da ko­ji ži­ve u Tur­skoj, na re­fe­ren­du­mu o no­vom usta­vu. Po­li­tič­ka po­ga­đa­nja su u to­ku i ras­plet bi mo­gao usko­ro da se oče­ku­je, po­što su pr­vi put otvo­re­ni pre­go­vo­ri sa ne­ka­da­šnjim li­de­rom „kurd­skih te­ro­ri­sta” Ab­du­la­hom Odža­la­nom ko­ji je pre dva­de­set pet go­di­na osu­đen na do­ži­vot­nu ro­bi­ju. On je ne­dav­no iz za­tvo­ra po­zvao svo­je sled­be­ni­ke da od­lo­že pu­ške i da se uklju­če u nor­mal­ni ži­vot ze­mlje. Pre­ma sa­zna­nji­ma lo­kal­nih me­di­ja, Odža­lan bi mo­gao da bu­de i po­mi­lo­van, što je do sko­ro bi­lo ne­za­mi­sli­vo jer vla­da­ju­ća par­ti­ja ni­je hte­la, ka­ko se če­sto is­ti­ca­lo, da „pre­go­va­ra sa te­ro­ri­sti­ma”.

Pred­sed­nik Er­do­gan ob­ja­šnja­va da se ustav ne me­nja zbog nje­ga ne­go zbog raz­vo­ja de­mo­kra­ti­je u ze­mlji. „Mi će­mo gra­di­ti no­vi Is­tan­bul, mi će­mo gra­di­ti no­vu Tur­sku... Za­jed­no će­mo po­sti­ći no­ve re­zul­ta­te”, ob­ja­šnja­va on.

Er­do­gan je već osta­vio du­bok trag u sa­vre­me­noj isto­ri­ji ze­mlje sve­jed­no što mu jed­ni apla­u­di­ra­ju, a dru­gi zvi­žde za­vi­sno od to­ga ko gde sto­ji na po­li­tič­koj ma­pi ze­mlje. Na vla­sti je od 2002. go­di­ne: tri pu­ta je bio pre­mi­jer, a sa­da mu is­ti­če dru­gi, i po va­že­ćem usta­vu, po­sled­nji man­dat še­fa dr­ža­ve. Po­li­tič­ku ka­ri­je­ru je za­po­čeo sre­di­nom de­ve­de­se­tih go­di­na kao naj­mla­đi gra­do­na­čel­nik 15-mi­li­on­skog Is­tan­bu­la. Iako je za­ga­zio u osmu de­ce­ni­ju ži­vo­ta još ne po­ka­zu­je sprem­nost da se po­vu­če sa po­li­tič­ke sce­ne ze­mlje, na­pro­tiv jed­nom pri­li­kom je iz­ja­vio da je „igrač na du­ge sta­ze”.