Majstorsko dleto subotičkog istoričara
Фото Приватна архива
Subotica – Ove jeseni patrijarh Porfirije osveštao je Saborni hram Svete Trojice u Pakracu. Obnova teško oštećene crkve započela je još 2003. godine, a među svetinjama koje su sada vraćene ili postavljene u hramu jedna je nastala i u Subotici.
Carske dveri na ikonostasu, kao i severna i južna vrata u duborezu izradio je Radomir Ninkov, profesor istorije, ali i višegodišnji majstor duborezačkog zanata koji mahom stvara za crkvu.
Profesor istorije u subotičkoj OŠ „Jovan Mikić” tako je kroz umeće rukovanja dletom spojio stvari koje ga definišu: vaspitanje u veri poneto iz kuće, znanje istoričara, te manuelnu veštinu i ljubav ka stvaranju.
„Upravo je moja supruga primetila da umem da oblikujem drvo. Onda sam tu veštinu nastojao da usvojim pre svega po etno-kampovima, a najviše od vrsnog duboresca Ljubiše Radovića iz Vrnjačke Banje. Opredeljenje da radim pre svega sakralne predmete, odnosno ikone, ramove za ikone, celivaonice, ikonostase, došlo je prirodno, u skladu sa mojim odrastanjem i profesionalnim zanimanjem”, priča Ninkov za „Politiku”.
Tokom vremena izgradio je svoj stil, prepoznatljivi rukopis kojim oblikuje drvo, uz svest da rezbarije ne mogu zadovoljavati samo estetski kriterijum.
„Uglavnom radim u drvetu oraha, jer je zahvalno drvo. U njemu je moguće rezbariti motive do detalja, a drvo to trpi i neće pući. Drvo trešnje je, recimo, prelepo, ali sklono pucanju. Hrast je isto lep, ali je to tvrdo drvo, veoma teško za obradu. Motiv koji najčešće koristim je vinova loza, kao asocijacija i predstava vinograda gospodnjeg i prvog čuda u Kani Galilejskoj. Obično, ako je to moguće, pripremim šemu na papiru, u čijem iscrtavanju mi je od pomoći umetnik – crtač Leonid Pilipović, i pažljivo je sledeći polako radim”, kaže Ninkov.
Uostalom, ovde nema mnogo mesta za grešku. Potrebno je znati proceniti gde zadreti u drvo, odmeriti snagu, dubinu i ugao udarca. Otuda danas i nema mnogo majstora koji rade duborez, jer je to zahtevno majstorstvo koje traži vreme, odricanje i dobro poznavanje i materijala, ali i simbolike.
Poziv da radi za crkvu u Pakracu stigao mu je od vladike pakračkog i slavonskog Jovana Ćulibrka koga već dugo poznaje, dok je još pod svetovnim imenom Neven dolazio 90-tih godina u subotičko Narodno pozorište. Vladika Jovan završio je komparativnu književnost u Zagrebu i Banjaluci, a za svoj diplomski rad o Milošu Crnjanskom dobio je nagradu Matice srpske. Dobar je poznavalac rok muzike, magistarske studije o jevrejskoj kulturi slušao je u Izraelu, te se ova svestrana ličnost lako kreće kroz svet umetnosti. Radomir Ninkov kaže da mu je bila izuzetna čast što je upravo njega odabrao da uradi drvene dveri.
„Nekada su se pravile od kamena, što je imalo svoje opravdanje jer je izdržljiviji materijal te su bile postojanije. Ipak, drvo ima svoju toplinu, mekoću i dozvoljava detalje koji opet, nisu tu samo zbog vizuelne lepote, već imaju svoje duboke unutrašnje razloge i poruke kojima se obraćaju vernicima”, kaže Ninkov.
U ovom osetljivom poslu ugleda se na vizantijske majstore, na bezvremenu lepotu starih duboreza u Visokim Dečanima, manastiru Svetog Jovana Bigorskog ili u Debru.
Sa drvetom i dletom druži se u slobodno vreme, kada nije u školi i sa đacima. I motivacija i volja za radom zaokupili bi ga i duže, ali je ovo hobi koji ima i svoja fizička ograničenja.
„Nekada sam radio u podrumu porodične kuće, ali sam se delimično iselio u vikendicu gde ne uznemiravam komšije. Načinio sam sebi poseban sto i tu imam uslove za nesmetan rad”, kaže Ninkov.
Kao i kod većine sakralnih predmeta, nije uobičajeno da majstor duboreza potpiše svoj rad. Tako ni istoričar Radomir Ninkov ne ostavlja svoje ime, ali ga naravno, poznavaoci prepoznaju po stilu i temama. Ipak, treba pomenuti da se njegova dela nalaze u mnogim pravoslavnim hramovima u Bačkoj, u crkvama u naseljima Novi Žednik, Pačir, na Paliću, Kelebiji, u Mađarskoj pravoslavnoj crkvi u Segedinu. Trenutno radi carske dveri za manastir Moračnik na Skadarskom jezeru.