Logika isključivanja

Odranije se zna da u vrijeme povećane globalne povezanosti i međuzavisnosti jačaju veze između svjetskog centra i (polu)periferije uz istovremeno slabljenje neposrednih veza između međusobno bliskih zemalja (polu)periferije. Kaže se da u ovom procesu jača radijalna, a slabi tangencijalna povezanost. Ovo se reproducira, kako u ekonomskim i političkim, tako i u kulturnim područjima društvenog života. Novi sistemi komunikacije i informiranja ovome daju pozamašnu podršku. Ono što je partikularno (npr. engleski jezik) pojavljuje se (ili nastoji da se pojavi) kao univerzalno. Jedno se iskustvo (ili jedan pogled na svijet), kao bespovijestno, kako kaže Pjer Burdije, ostatku svijeta nameće kao globalno ili univerzalno. Na djelu je univerzalizacija partikularnog. Tako se marginaliziraju neposredne veze između zemalja jedne svjetske regije ili naroda bliskih po svojoj povijesti ili kulturi. (Kada se osamdesetih godina naveliko pisalo o posebnosti srednjoevropske kulture i književnosti, sugerirano je da bi taj kulturni obrazac mogao da se obnovi i posluži kao poveznica zemalja regije u slučaju podizanja granica koje su tada sjekle taj prostor. Pad berlinskog zida to, međutim, nije osigurao. Školski programi iz književnosti su se nakon toga gradili uglavnom na načelu isključivanja. Slično ovome, i u postjugoslavenskoj situaciji konstrukcija čitanki za osnovne i srednje škole progoni, kako su pokazali rezultati jednog istraživanja, književnost onih „drugih” iz mogućeg skladišta kolektivnog pamćenja.)

Države nastale raspadom Jugoslavije poslednjih dvadeset godina načinom rješavanja vlastite krize umnogome su same sebe, mada na različite načine, učinile izrazitimobjektom ovog globalizacijskog procesa. Moglo bi se reći i da su vrste veza koje su njihove političke i kulturne elite u posljednjoj godini zajedničke države uspostavljale sa centrom značajno povezane s njihovim (ratnim) ciljevima, strategijama i konačnim postignućima. Način reguliranja jugoslavenske krize od strane centra (različita mjerila za iste ili slične situacije, različite vrste angažmana itd.) čitavo je područje, uz pacifikaciju, proizvelo u područje nestabilnosti i ovisnosti. Narasli sukobi stavljeni su pod vanjsku kontrolu, a domaće elite svoju legitimaciju i dalje crpu iz ranijih sukoba.

Tipičan slučaj toga je Kosovo. Može ga se smatrati udžbeničkom postkolonijalnom imperijalističkom ostavštinom. To je polje „negativne determinacije”: u njemu albanska politička elita (nakon svega, a prije svega zbog priznanja nezavisnosti od strane centra) ne može pristati ni na kakav oblik zajedničke države sa Srbijom, kao što se nijedna srbijanska politička garnitura ne može, zbog vlastite legitimacije, odreći svog teritorija (kojeg je potvrdila i Badinterova komisija – ona koja je u ime centra i donijela odluku o načinu raspada zajedničke države). Već postojeća (ili neka slična) podjela Kosova, koja bi u nekom razumnom roku (npr. tri-četiri godine), a uz prisustvo međunarodnih snaga dala mogućnost optiranja stanovnicima albanskog i nealbanskog etničkog porijekla mogla bi prevladati trajne učinke „negativne determinacije”. Ali to je, a u ime jedne političke apstrakcije, postalo istovremeno i neprihvatljivo i nepristojno. S druge strane, opčinjenost „teritorijalnom cjelovitošću” proizvodi, ništa manje od ove prve opcije, kako nesreće za stotine hiljada ljudi, tako i trajnu, postkolonijalnu nestabilnost.

Dakle, nakon međusobnog podupiranja globalnih procesa (s pretežno radijalnim vezama) i lokalne logike isključivanja (koja je ojačana neposrednom ratnom prošlošću) mogućnost ,„boljih odnosa bivših JU-republika” (kako stoji u naslovu pozivnog pisma) valjalo bi potražiti u području zajedničkih projekata (razlike u interpretaciji prošlosti zadržat će se, svakako, još dugo), pri čemu ne bi trebalo stvarati nikakve zapreke onim oblastima društvenog života u kojima se ta suradnja već uspješno obavlja. (Na primjer, u području zabave, području koje se zasada –po svoj prilici i ne htijući – iz neke svoje unutrašnje logike ponajbolje opire lokalnim nacionalizmima i njihovim isključivostima.) A ti projekti životno su vezani zaočekivani ekonomski razvoj i učlanjenje u Evropsku uniju. Ovi prvi pretpostavljaju prije svega suradnju u izgradnji infrastrukture (energetika, saobraćaj – npr. autoput i željeznica: Sarajevo–Užice–Niš, otvaranje pruge Bosanski Novi–Bihać–Knin ili izgradnja željeznice Tuzla–Bijeljina itd, itd.) bez koje se ne može privući strani kapital.Drugi zahtijevaju zajedničke napore u izgradnji pravno-političkog institucionalnog sistema koji bi sa što je moguće manjim gubicima omogućio integraciju u evropski pravni, politički i ekonomski poredak.

P. S. Napori oko „boljih odnosa” mogu biti i individualni. Mogu biti simboličnog karaktera. Ako bi se činili s više pažnje onda bi bar neke prepreke lakše savladavali. Tako se npr. i u ovom sasvim dobronamjernom pozivnom pismu ne bi, kao „bivše JU-republike”, na istom nivou općenitosti našli „Republika Srpska” i „BiH Federacija”, s jedne strane, te „Srbija” i „Hrvatska” s druge strane. S malo više pažnje svijet možemo učiniti podnošljivijim.

Sociolog, Institut za društvena istraživanja, Zagreb