Bajke za odrasle

24. 01. 2009. 22:00

Pre tri decenije bili su to Čarls i Dajana. Sada – Barak i Mišel. U prvom slučaju – kraljevsko venčanje. U drugom – predsednička inauguracija. A oba puta, medijski spektakl koji uzbuđuje milione širom šara. Televizija je omogućila da se pomenuti događaji vide u nebrojeno pojedinosti i (kao i štampa, uostalom) podstakla masovnu euforiju koja je pratila zbivanja. Što se povoda tiče, venčanje britanskog prestolonaslednika za vaskoliki svet nije imalo nikakvu dublju, pogotovo političku pozadinu. Bila je to bajka uživo, jedna raskošna verzija omiljenog štiva o prinčevima i princezama koja ima večite poklonike, bez obzira na njihov uzrast. U slučaju stupanja na dužnost novog američkog predsednika, politička dimenzija je i te kako značajna i umnogome presudna ne samo za sudbinu jedne zemlje. No opšte ushićenje do obožavanja usmereno je ka ličnosti a ne ka delu , jer njega još i nema sem u verbalnim nagoveštajima.

Ulaskom Dajane Spenser u londonsku kraljevsku palatu rođena je zvezda koja je godinama potom sa uspehom igrala ulogu miljence javnosti, pa se čak i njena tragična smrt surovo „dobro uklopila” u medijsku nezasitost za šokantnim atrakcijama i adrenalinskim skokovima. Šta sledi posle vašingtonskih zagrljaja, zakletvi, čestitki, koncerata, balova... tek ostaje da se vidi. Ali, zvezda je već rođena! Što je nebo na kojem se pojavila tamnije, to ona jače sija. Otud je na tmurnoj političkoj pozadini Barak Obama svetiljka koja zaslepljuje.

„Obamanija” u Srbiji deluje na dva nivoa.

Prvi je racionalan pokušaj da se utvrdi „šta je Obama Srbiji i šta je Srbija Obami”. Odgovore na ta pitanja usrdno je skupljala, i uspela da ih pregledno predstavi, Olivera Jovićević u specijalnoj emisiji RTS-a 20. januara. Drugi je „dogrevanje” atmosfere u kojoj se stvara medijski junak, stalno provociranje interesovanja publike pikantnim, pa i bizarnim detaljima da bi se potom zadovoljavala tako izazvana radoznalost.

Priče o Obami medijski su krojene i shodno poznatoj sklonosti TV gledališta ka romanima s bajkolikim elementima. Kad nešto građe pruži sam život, dobro jest. Kad je tu nema – eto je u spisateljskoj mašti. Posle uspeha serije „Ranjeni orao” nema više sumnje da su publici potrebni i naivni zapleti, nežne ljubavi, čvrsti karakteri, časne porodice. Privlačnost serije „Moj rođak sa sela” takođe je u lepom, idiličnom, tradicionalnom, duševnom, duhovitom... koji prožimaju njen sadržaj.

Nije, svakako, samo sadržaj ključ uspeha ovih TV serija i ne bi ga bilo da nije ukupnog kvaliteta poduhvata u kojem scenaristička, rediteljska, glumačka, postprodukcijska valjanost daju udeo koji doprinosi delotvornosti celine. Ali je reakcija gledalaca na pomenute serije poruka da su joj veoma dragi i vrlo potrebni podsticaji na pozitivne vrednosti.

Ako ih Obama osvaja obećavanjem promene i buđenjem nade, onda ih izmišljeni junaci pridobijaju prvenstveno poštenjem i dobrotom.

Bajke? Pa šta! Za TV i na TV.