Krv­na osve­ta na Bal­ka­nu

11. 01. 2026. 17:30

Цетиње, место злочина (Фото Википедија)

Ne­dav­no se na­vr­ši­lo go­di­nu da­na od ma­sov­nog ubi­stva ko­je je u cr­no za­vi­lo Ce­ti­nje.

Tri­na­e­sto­ro lju­di je iz­gu­bi­lo ži­vot, me­đu ko­ji­ma i dvo­je de­ce, a tro­je je te­ško ra­nje­no 1. ja­nu­a­ra pro­šle go­di­ne ka­da je 45-go­di­šnji Aco Mar­ti­no­vić u ovom cr­no­gor­skom gra­du po­či­nio ma­sa­kr iz va­tre­nog oruž­ja i po­tom se­be li­šio ži­vo­ta.

Kr­va­vi put ubi­ce bio je dug ne­ko­li­ko ki­lo­me­ta­ra, a po­či­ni­lac je pu­cao na čak pet lo­ka­ci­ja. Pre­ma in­for­ma­ci­ja­ma ko­je je sa­op­šti­la Upra­va po­li­ci­je, on je či­ta­vog da­na pio u lo­kal­nom ugo­sti­telj­skom objek­tu, po­tom oti­šao do ku­će i uzeo oruž­je za ko­je, pre­ma evi­den­ci­ji, ni­je imao do­zvo­lu. Na raz­li­či­tim me­sti­ma zlo­či­na is­tra­ži­te­lji su pro­na­šli 37 ča­u­ra, de­vet me­ta­ka i 11 de­lo­va pro­jek­ti­la. Ve­ći­na stra­da­lih su čla­no­vi Mar­ti­no­vi­će­ve po­ro­di­ce, nje­go­vi ku­mo­vi i pri­ja­te­lji, po­tvr­đe­no je ta­da iz po­li­ci­je. Ve­li­ki broj žr­ta­va, dru­go ma­sov­no ubi­stvo u ma­lom gra­du za sa­mo dve go­di­ne i či­nje­ni­ca da je sva­ko u Ce­ti­nju po­zna­vao i žr­tve i po­či­ni­o­ca, otvo­ri­lo je pi­ta­nje ko­je je du­bo­ko uko­re­nje­no na pro­sto­ru Bal­ka­na – mo­že li se do­go­di­ti no­vi zlo­čin zbog krv­ne osve­te?

Krv­na osve­ta pred­sta­vlja kul­tu­ro­lo­ški fe­no­men ko­ji ka­rak­te­ri­še ple­men­ske za­jed­ni­ce na raz­li­či­tim me­ri­di­ja­ni­ma i u raz­li­či­tim vre­me­ni­ma, ob­ja­sni­la je za „Po­li­ti­ku” prof. dr Dra­ga­na Jo­va­no­vić, kul­tu­ro­log, is­ti­ču­ći da je ta­kav vid osve­te na­stao kao re­gu­la­tor­ni me­ha­ni­zam po­na­ša­nja po­je­di­na­ca i ple­me­na i da je pod­ra­zu­me­vao si­stem ka­zne za po­či­nje­no ne­de­lo nad dru­gim pri­pad­ni­ci­ma gru­pe.

„U na­šem je­zi­ku po­sto­ji fra­za ’oko za oko, zub za zub’ ko­ja prak­tič­no pred­sta­vlja sred­nje­ve­kov­nu ver­zi­ju ta­ko­zva­nog leks ta­li­o­nis, drev­ni prin­cip prav­de ko­ji zah­te­va da ka­zna bu­de pro­por­ci­o­nal­na šte­ti (jed­na­ka od­ma­zda) i da ogra­ni­či osve­tu na raz­me­ru zlo­či­na”, is­ta­kla je Dra­ga­na Jo­va­no­vić.

Na pi­ta­nje ko­li­ko je za­stu­plje­no na Bal­ka­nu i da li je mo­der­no do­ba is­ko­re­ni­lo ta­kav vid osve­te Jo­va­no­vić je re­kla da se naj­sta­ri­ji po­da­ci o krv­noj osve­ti na Bal­ka­nu na­la­ze u sred­njo­ve­kov­nim iz­vo­ri­ma, ko­ji na­vo­de da je bi­la uobi­ča­je­na na tlu Cr­ne Go­re, Sr­bi­je, Bo­sne i Her­ce­go­vi­ne i Al­ba­ni­je.

– Du­ša­nov za­ko­nik u 14. ve­ku uvo­di oba­ve­znu smrt­nu ka­znu za ubi­stvo. U ve­ći­ni, ka­znu su iz­vr­ša­va­li voj­ni­ci vla­ste­le, u ma­njim sre­di­na­ma po­ro­di­ca ubi­je­nog uzi­ma­la je prav­du u ru­ke. U Al­ba­ni­ji je osno­va za krv­nu osve­tu bio ta­ko­zva­ni Za­kon Le­ke Du­ka­đi­ni iz 15. ve­ka, ko­ji re­gu­li­še pra­vi­la krv­ne osve­te – ob­ja­sni­la je na­ša sa­go­vor­ni­ca.

Pam­te se i slu­ča­je­vi u ko­ji­ma se že­lja za krv­nom osve­tom pre­no­si s ko­le­na na ko­le­no i gde je „greh pre­da­ka” če­kao bu­du­ća po­ko­le­nja.

Dra­ga­na Jo­va­no­vić je na­gla­si­la da je cen­tral­ni kon­cept krv­ne osve­te po­jam ča­sti, na ko­joj se za­sni­va funk­ci­o­ni­sa­nje ve­li­kog de­la bal­kan­skih dru­šta­va kroz sred­nji vek, po­ne­gde čak do pe­de­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka.

Pre­ma nje­nim re­či­ma, čast i obraz, pred­sta­vlja­ju po­ro­dič­ne i dru­štve­ne mo­ral­ne vred­no­sti oko ko­jih su se za­jed­ni­ce oku­plja­le i ko­ji je re­gu­li­sao mo­de­le po­na­ša­nja u istim.

„Čast je pod­ra­zu­me­va­la ne­či­nje­nje zla sla­bi­ji­ma, po­šte­nje, do­sto­jan­stvo, ugled, po­što­va­nje i slič­no. Na­rav­no, čast se i bra­ni­la, i bi­lo je ča­sno ka­zni­ti onog ko je po­či­nio ne­de­lo i sa­ču­va­ti ugled po­je­din­ca i gru­pe. Uko­li­ko bi po­ro­di­ca osta­la ne­ma na ubi­stvo svog čla­na, za­jed­ni­ca bi ih ozna­či­la kao ne­ča­sne, ta­ko da se osve­ta pod­ra­zu­me­va­la i bi­la je pra­vi­lo. Me­te krv­ne osve­te bi­li su is­klju­či­vo mu­škar­ci”, re­kla je Jo­va­no­vić

Krv­na osve­ta, ka­ko joj ime ka­že, bi­la je osve­ta u smi­slu „krv za krv”, i u po­čet­ku se od­no­si­la na ubi­stva, da bi se ka­sni­je pro­ši­ri­la i na dru­ge ak­te – si­lo­va­nje, ot­mi­ce, pljač­ke.

U ne­kim slu­ča­je­vi­ma osta­ja­la je na ni­vou pr­vo­bit­nog zlo­či­na i osve­te, me­đu­tim, ne­ret­ko se de­ša­va­lo da se osve­ta na­sta­vi i po­što se krv „na­mi­ri” pa su po­ro­di­ce osta­ja­le bez mu­ških čla­no­va – da mu­škar­ci de­ce­ni­ja­ma ni­su sme­li da iza­đu iz ku­će...

Ka­ko je na­po­me­nu­la na­ša sa­go­vor­ni­ca, kroz isto­ri­ju ovaj fe­no­men bio je naj­i­zra­že­ni­ji na pod­ruč­ju Al­ba­ni­je, Cr­ne Go­re i ju­žne srp­ske po­kra­ji­ne, gde se ple­men­ska or­ga­ni­za­ci­ja dru­štva naj­du­že za­dr­ža­la, znat­no ma­nje u Sr­bi­ji i Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni gde je po­jam ple­me­na bio ma­nje dru­štve­no zna­ča­jan.

U po­je­di­nim de­lo­vi­ma, pre­ma re­či­ma kul­tu­ro­lo­ga, krv­na osve­ta po­sto­ji i da­nas, ma­da je re­đa, ali je dru­štvo i da­lje po­dr­ža­va i skri­va od za­ko­na.

Gu­bi­tak čla­na po­ro­di­ce, po­seb­no uko­li­ko je reč o zlo­či­nu, bu­di le­pe­zu ose­ća­nja me­đu ko­ji­ma do­mi­ni­ra­ju bol i ne­moć. Ipak prin­cip „krv za krv” ni­je do­šao iz ta­kvih ose­ća­nja već, ka­ko je ob­ja­sni­la Jo­va­no­vić, iz pot­pu­no dru­ga­či­jih po­bu­da.

„Na­ma da­nas to mo­že iz­gle­da­ti pa­ra­dok­sal­no, ali krv­na osve­ta ni­je ima­la ni­ka­kve ve­ze s bo­lom i gu­bit­kom. Ona je bi­la dru­štve­na oba­ve­za i pi­ta­nje ča­sti, a ne ljud­skih ose­ća­nja. U nju se kre­ta­lo od­mah, svim sred­stvi­ma i bez ob­zi­ra da li je smrt bi­la slu­čaj­na ili na­mer­na. Na­rav­no da je bi­lo in­di­vi­du­al­nog bo­la, ali za­jed­ni­ca je to vi­de­la kao mo­ral­ni čin, čin de­mon­stra­ci­je ča­sti. Uko­li­ko bi se ubi­ca sa­krio, stra­dao je pr­vi mu­ška­rac iz po­ro­di­ce do ko­ga se do­đe, što nam go­vo­ri da se zlo­čin sma­trao po­ro­dič­nim, reč­ju, je­dan član po­ro­di­ce po­či­ni ne­de­lo, svi su pod­jed­na­ko kri­vi”, re­kla je na­ša sa­go­vor­ni­ca.  

Krv­na osve­ta se na pod­ruč­ju Sr­bi­je odav­no ne re­gi­stru­je kao dru­štve­na po­ja­va, me­đu­tim, po­je­di­nač­ni slu­ča­je­vi se po­vre­me­no de­ša­va­ju. Ne­ki sma­tra­ju da su ra­to­vi kri­mi­nal­nih kla­no­va na tlu Sr­bi­je i Cr­ne Go­re u su­šti­ni krv­na osve­ta, jer se de­ce­ni­ja­ma sve­te ubi­je­ni pri­pad­ni­ci kla­na (ov­de po­sma­tra­nog kao svo­je­vr­sno ple­me). Na­vod­no, ra­to­vi iz­me­đu kla­no­va tra­ju po či­ta­vom Bal­ka­nu od 2014. go­di­ne, i u nji­ma je ubi­je­no ne­ko­li­ko de­se­ti­na lju­di. Kul­tu­ro­log Dra­ga­na Jo­va­no­vić osvr­nu­la se na pri­mer iz Bu­ja­nov­ca, gde je u apri­lu 2012. go­di­ne Imer Lj. iz pi­što­lja ubio Bek­ta­ši I. i mir­no sa­če­kao po­li­ci­ju. Is­po­sta­vi­lo se da je ubi­je­ni još 1978. go­di­ne ubio Ime­ro­va dva bra­ta i te­ško ra­nio oca, da bi po­tom po­be­gao na te­ri­to­ri­ju Ko­so­va i Me­to­hi­je i ta­mo ži­veo. U na­di da su se stra­sti smi­ri­le do­šao je u za­vi­čaj gde je slu­čaj­no sreo Ime­ra ko­ji je 34 go­di­ne str­plji­vo če­kao da osve­ti oca i bra­ću. „U kon­cep­tu krv­ne osve­te zlo­čin ne za­sta­re­va”, za­klju­či­la je u raz­go­vo­ru za „Po­li­ti­ku”.

 

Oko za oko, zub za zub

Glu­mac Žar­ko La­u­še­vić je za­tvor­sku će­li­ju go­di­na­ma de­lio sa Ni­ko­lom Ka­lu­đe­ro­vi­ćem, čo­ve­kom ko­ji je za­vr­šio iza re­še­ta­ka po­što je osve­tio ubi­stvo si­na je­din­ca Želj­ka. Nje­gov na­sled­nik ubi­jen je u ka­fan­skom ob­ra­ču­nu 1987. go­di­ne. Za ubi­stvo je osum­nji­čen Ra­de Gr­di­nić, sa ko­jim je u ka­fa­ni bio i mla­đi brat Raj­ko. Oža­lo­šće­ni otac je dve go­di­ne ka­sni­je ubio po­me­nu­tog Raj­ka na uli­ci i još jed­nog mla­di­ća ko­ji je bio u dru­štvu sa njim. Osu­đen je na 20 go­di­na ro­bi­je. „Ja sam to mo­rao uči­ni­ti, ni­je bi­lo opro­šta­ja, sa­mo se če­kao mo­me­nat”, go­vo­rio je po­či­ni­lac.

Bran­ka Đu­rić iz se­la Me­te­ha kod Pla­va ima­la je 18 go­di­na ka­da je po­šla 2. sep­tem­bra 1975. go­di­ne da se upi­še u če­tvr­ti raz­red gim­na­zi­je. U po­vrat­ku su je pre­sre­la dva mla­di­ća, Ru­stem Ha­san­me­taj i Ga­ni Kur­me­haj i po­ku­ša­li da je si­lu­ju. De­voj­ka je us­pe­la da se otrg­ne, ali su joj oni, dok je be­ža­la, pu­ca­li u po­ti­ljak. Bran­ki­no te­lo pro­na­šao je njen otac. Pred su­đe­nje u Bi­je­lom Po­lju znat­no je smr­šao ka­ko od bo­li, ta­ko i zbog že­lje da se osve­ti, ka­ko bi u sud­ni­cu us­peo da une­se pi­štolj. U to­me je us­peo. Iako su po­sto­ja­li stra­ža­ri ko­ji su vr­ši­li pre­tres otac ošte­će­ne je us­peo da ih pre­va­ri upi­tav­ši: „Zar i ti sad da me mu­čiš, do­sta mi je mo­je mu­ke.” Ka­da se u sud­ni­ci je­dan po­li­ca­jac uda­ljio od Ra­de­ta i oti­šao da otvo­ri pro­zor, Ra­de je iz­va­dio pi­štolj i pu­cao u jed­nog Al­ban­ca, dru­gi se spa­sao sa­mo za­to što se za­gla­vio me­tak u ce­vi. Čo­vek se mir­no pre­dao po­li­ci­ji re­kav­ši „dru­ga­či­je ni­je­sam mo­gao”. U ne­kim de­lo­vi­ma ta­da­šnje Ju­go­sla­vi­je gra­đa­ni su pe­ti­ci­jom tra­ži­li slo­bo­du za Ra­da Đu­ki­ća. Pr­vo­ste­pe­ni sud kva­li­fi­ko­vao je ovo de­lo kao „ubi­stvo iz bez­ob­zir­ne osve­te” i iz­re­kao ka­znu za­tvo­ra od osam, go­di­na, ali je Vr­hov­ni sud Cr­ne Go­re pri­hva­tio zah­tev od­bra­ne da mu su­di za „obič­no” ubi­stvo pa je osu­đen na pet go­di­na. Po­što je do tre­nut­ka do­no­še­nja ove od­lu­ke već iz­dr­žao po­la ka­zne, on je pu­šten na slo­bo­du.

Jed­na sa­o­bra­ćaj­na ne­zgo­da ko­ja se do­go­di­la 1971. go­di­ne u ka­njo­nu Mo­ra­če u Cr­noj Go­ri iz­ro­di­la je krv­nu osve­tu. Do­šlo je do su­da­ra dva ka­mi­o­na – jed­nim je upra­vljao Sti­po Ča­lić, a u dru­gom je kao su­vo­zač stra­dao 20-go­di­šnji mla­dić. Ta­mo­šnji sud je pro­ce­nio da Ča­lić ni­je kriv i on je bio slo­bo­dan čo­vek, ipak sa tom od­lu­kom ni­je bi­la sa­gla­sna po­ro­di­ca stra­da­log mla­di­ća. Nje­go­va ma­će­ha je na­vod­no pla­ti­la 500 hi­lja­da ta­da­šnjih di­na­ra Dra­go­mi­ru Baj­če­ti da iz­vr­ši krv­nu osve­tu u Ze­ni­ci. Ta­da je ubi­jen Bru­no Ča­lić, sin je­di­nac mu­škar­ca ko­ji je vo­zio ka­mi­on kri­tič­nog da­na.