Rušenje međunarodnog prava od Jugoslavije do Venecuele
(EPA/Srđan Suki)
Specijalno za „Politiku”
U svetu koji se ubrzano fragmentira međunarodni samiti više nisu puka diplomatija, već znak dubokih promena globalnog poretka. Samiti BRIKS-a u Kazanju i Rio de Žaneiru, zasedanje Šangajske organizacije za saradnju i obeležavanje 80 godina pobede nad fašizmom u Moskvi i Pekingu pokazuju da se novi centri moći formiraju van tradicionalnih zapadnih struktura.
Na samitu u Rio de Žaneiru ruski ministar Sergej Lavrov upozorio je da se „ljulja brod NATO-a”, ukazujući na unutrašnje protivrečnosti alijanse. Njegove reči se lako prepoznaju na primeru Grenlanda, gde se prepliću interesi SAD i Danske, što simbolično oslikava teškoću NATO-a da uskladi kolektivnu bezbednost sa nacionalnim ambicijama članica.
Na samitima u Brazilu i Kazanju, Nikolas Maduro je kritikovao američki pritisak i sankcije protiv Venecuele, ističući da SAD koriste ekonomske i političke mehanizme kao „instrument agresije” i pokušaj promene režima. Pozvao je na multipolaran svet i ekonomske alternative nezavisne od američkog dolara, naglašavajući potrebu da BRIKS i globalne institucije zaštite suverenitet država pogođenih spoljnim pritiscima.
Zapad se izražava kroz dva diskursa. Jens Stoltenberg u intervjuu za „Politiku” optužuje Rusiju za ugrožavanje svetske bezbednosti, dok moralni apel dolazi iz Vatikana – papa Franja i državni sekretar Parolin upozoravaju da već živimo u fragmentima trećeg svetskog rata. Ta dva pogleda retko se dodiruju, ali zajedno oslikavaju konfuziju Zapada.
U Pekingu, povodom Dana pobede, Si Đinping poručuje da niko ne sme dirati suverenitet Kine, naglašavajući kontinuitet principa nacionalne autonomije. Takve izjave stvaraju kontrapunkt zapadnoj naraciji o superiornosti moralnog i bezbednosnog autoriteta.
Trampova administracija retorički poštuje međunarodno pravo, ali u praksi pragmatično zaobilazi njegove norme kada to služi američkim interesima, pokazujući kako unilateralne akcije menjaju igru globalne politike.
U središtu nove konkurencije nalaze se energenti, hrana, strateške sirovine i transportni pravci. Rusija i Kina insistiraju na Povelji UN ne iz formalizma, već da moć bude vezana za pravila, a ne za jednostrane odluke jačih.
Ali ni multipolarnost nije lišena protivrečnosti. Venecuela pokazuje da mnogi balansiraju između principa i interesa, a retorika o nemešanju često se sudara sa realnošću geopolitičkih kalkulacija.
Srbija pokušava pragmatično balansiranje – produženje licence NIS-u i mogući projekti sa ruskim „Rosatomom” povećavaju strateški značaj zemlje i nivo spoljnog interesovanja. Evropa, rastrzana između logike NATO-a i moralnih upozorenja, sve teže pronalazi politički identitet. Sećanja na NATO agresiju na SR Jugoslaviju i urušavanje međunarodnog prava sada kucaju na vrata evropskih zemalja, poput senki prošlih grešaka koje im danas ne daju mira. Bombardovanje i kasnije priznanje Kosova kao nezavisne države ostavili su trajni presedan koji danas opterećuje samu Evropu.