Ideja Mustafe Cerića o „bosanskom pravoslavlju" raspirila verske napetosti u BiH
(Фото Википедија/К.Б.)
d našeg stalnog dopisnika
Banjaluka – Ideja Mustafe Cerića, bivšeg reisa Islamske zajednice u BiH, o formiranju takozvane bosanske pravoslavne crkve, ponovo je uzburkala verske i međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini. Iako je izvesno da bi ovakva zamisao u praksi teško mogla da ima bilo kakvo kanonsko ili verničko uporište i da bi, po mnogo čemu, ličila na politički projekat nalik onom koji vodi Miraš Dedejić u Crnoj Gori – bez priznanja i bez realnog uticaja – ona je, zbog istorijskog iskustva, pre svega iz perioda NDH, ali i savremenih geopolitičkih pukotina unutar pravoslavlja, izazvala ozbiljne i oštre reakcije Srpske pravoslavne crkve.
Politički predstavnici u Banjaluci ovoga puta su se uzdržali od simetričnih odgovora i retoričkih kontraprojekata, poput, na primer, pominjanja eventualne islamske zajednice Republike Srpske, procenjujući verovatno da bi takva logika mogla da ima samo jedan ishod – dodatno raspirivanje nepoverenja i podizanje tenzija.
Sam Mustafa Cerić – možda delimično inspirisan političkim narativima Sarajeva, gde na primeru Kosmeta podržavaju cepanje teritorijalnog integriteta Republike Srbije – svoju ideju predstavlja kao „obnovu” bosanske crkve u obliku bosanske pravoslavne crkve, koju bivši reis opisuje kao čin uspostavljanja ravnoteže između vere i države, tradicije i savremenosti, identiteta i suživota. On ovu zamisao tumači i kao simbolički raskid sa, kako tvrdi, višedecenijskim „monopolima i tutorstvima koji Bosnu drže u tuđim narativima”, zalažući se za, kako navodi, „oblikovanje bosanske duhovnosti u Bosni, za Bosnu i u lojalnosti bosanskoj povesnoj državnosti”, prenosi „Slobodna Bosna”.
Na ove navode reagovao je episkop bihaćko-petrovački Sergije, koji je poručio da je krajnje vreme da se Islamska zajednica u BiH jasno ogradi od Cerićevih istupa.
„Taman kada se učinilo da je počela da jenjava opasna retorika, koja ovoj zemlji nikada nije donela mir, već nemir, sukobe i ratove, ničim izazvan oglasio se Cerić, procenivši, valjda, da su svi problemi unutar versko-političkog života Bošnjaka rešeni, pa se okrenuo Srbima i njihovoj crkvi”, navodi episkop Sergije.
On je ocenio da Cerić u svom dnevnopolitičkom zanosu pokušava da prekroji identitet zemlje, „jer je istoriju odavno prekrojio”, te da nastoji da SPC pod drugim imenom svede u okvire „bosanskog pašaluka, koji još živi u njemu i njemu sličnima”.
„Ili ne zna, ili se pravi da ne zna, da je hrišćanstvo u Bosni daleko starije od same Bosne, kao i da je Sveti Sava, nakon dobijanja autokefalnosti, osnovao eparhije čiji su episkopi upravljali crkvom zapadno od Drine”, podseća episkop Sergije, poručujući da se crkve ne osnivaju u stranačkim kabinetima, jer „ovo nije ni NDH, niti kabinet ukrajinskog predsednika”.
„Bosanska pravoslavna crkva nikada nije postojala, niti će, a pogotovo ne kao instrument partijsko-političkih interesa gospodina Cerića i njemu sličnih. Crkva traje 2.000 godina i nadživela je carstva i kraljevstva, pa tako i ono bosansko, u kojem su ćirilica i hrišćanstvo bili dva osnovna stuba. O tome gospodin Cerić ne govori ni reč”, istakao je episkop Sergije. Sličan stav izneo je i mitropolit zvorničko-tuzlanski Fotije, koji je upitao da li je Cerić svestan da pušta iz boce duhove NDH fašizma, domobranstva, Handžar divizije, Jasenovca i drugih logora, podsetivši da bivši reis pominje fantomske istorijske tvorevine, ali ne i Republiku Srpsku i Srpsku pravoslavnu crkvu koje vekovima legitimno postoje na prostoru BiH.
Dekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta „Sveti Vasilije Ostroški” u Foči, protojerej-stavrofor Darko Đogo kaže da Cerić izvlači zloduh majorizacije, prizivajući povratak ne samo 1941. već i 1992. godine, što se, kako dodaje, podudara s onima koji nasrću na kanonsko pravoslavlje, od Crne Gore do Ukrajine.
On je za RT Balkan naveo da Cerić ne poznaje istoriju BiH, odnosno Srba, te ističe da je Srpska pravoslavna crkva na prostoru Huma, današnje Bosne, zapadno od Drine, uvek bila svoja na svome i stožer srpstva i pravoslavlja. „Retorika bivšeg reisa pokušava da simulira neku snagu koju realno niko tamo nema”, napomenuo je Đogo i zaključio da u političkom Sarajevu ne mogu da se usaglase o nacionalnom imenu muslimanskog stanovništva, niti mogu da odluče hoće li da budu naslednici srednjovekovne srpske kraljevine Bosne ili će da slave turskog osvajača koji je ubio poslednjeg srpskog i ujedno i bosanskog kralja Stefana Tomaševića.
Politički analitičar Stevica Deđanski ocenio je da je SPC izabrana za metu jer predstavlja glavni faktor okupljanja srpskog naroda. On je istakao da Srbi sada uspevaju ono što nisu devedesetih godina prošlog veka jer pokazuju da jedini brane Dejton, pozivaju na mir i poštovanje Ustava BiH, poštujući sve veroispovesti, dok druga strana posmatra stvari tako da je za nju prosto nemoguće da bilo šta uradi ako ne izazove sukob. „Zato mi to ne smemo da dozvolimo i treba samo da insistiramo na onome što postoji u papirima. To je Dejtonski sporazum, a mi ga imamo i jedini ga branimo, ne zato što je najbolji, već zato što je važeći dokument međunarodnog prava”, rekao je Deđanski i dodao da će to biti jedini realni dokument, kada se situacija u svetu smiri za nekoliko godina.
„Mi zbog toga ne smemo da uđemo u sukob, a oni će pokušavati. Neće odustati, jer na drugi način ništa ne mogu da ostvare. I šta oni mogu da ponude svojim građanima? Ništa, sem mržnje prema Srbiji i Srbima”, konstatuje Deđanski, komentarišući zalaganje Cerića za formiranje bosanske pravoslavne crkve i aktivnosti poslanika Domovinskog pokreta u Hrvatskoj na obnovi hrvatske pravoslavne crkve, koja je delovala u ustaškoj NDH, prenosi Radio-televizija RS.
„Pretpostavljam da oni sada misle da je Srbija zbog pokušaja obojene revolucije slabija, u čemu su se prevarili, kao i u slučaju Srpske, što su pomislili zahvaljujući napadima na Milorada Dodika”, smatra Deđanski. On procenjuje da su te ideje lansirane sada zbog nastavka pritiska na Srpsku, ali i zbog vojne koalicije koju prave Zagreb, Tirana i Priština, a kojoj će, dodaje Deđanski, u jednom trenutku verovatno pokušati da se priključi i Crna Gora, a možda i Bugarska.