Za­što stu­den­ti ne mo­gu da po­be­de Vučića

Politika onlajn

13. 01. 2026. 20:00

Председник Србије Александар Вучић - ФОТО (Председништво)

Bra­ni­slav Klan­šček*

Stu­dent­ski po­kret se u krat­kom ro­ku na­met­nuo kao do­mi­nan­tan opo­zi­ci­o­ni ak­ter na po­li­tič­koj sce­ni. Ener­gi­ja, sim­bo­li­ka i vi­dlji­vost uči­ni­li su ga re­le­vant­nim br­že ne­go što je to po­šlo za ru­kom ve­ći­ni opo­zi­ci­o­nih stra­na­ka. Ipak, iz­me­đu po­li­tič­ke re­le­vant­no­sti i iz­bor­ne po­be­de po­sto­ji raz­li­ka ko­ju ši­ra jav­nost ne raz­u­me. Upra­vo u tom pro­sto­ru le­ži od­go­vor na pi­ta­nje za­što stu­dent­ska li­sta ne mo­že da po­be­di Alek­san­dra Vu­či­ća.

Vu­či­će­va pred­nost u od­no­su na sve dru­ge op­ci­je i da­lje osta­je sta­bil­na. On je je­di­ni pot­pu­no pro­fi­li­sa­ni po­li­tič­ki li­der na sce­ni – s ja­snim iden­ti­te­tom, pre­po­zna­tlji­vim na­ra­ti­vom i lič­nom po­dr­škom bi­ra­ča. U Sr­bi­ji se iz­bo­ri već go­di­na­ma ne do­bi­ja­ju pro­gra­mi­ma ne­go lič­no­sti­ma, a u toj di­sci­pli­ni Vu­čić i da­lje ne­ma ozbilj­nu kon­ku­ren­ci­ju.

Sna­ga stu­dent­ske li­ste pro­iz­la­zi iz su­prot­nog prin­ci­pa – po­li­tič­ke neo­d­re­đe­no­sti. Ona funk­ci­o­ni­še kao po­li­tič­ki pra­zan okvir u ko­ji sva­ko mo­že da upi­še ono što mu ne­do­sta­je: bunt, na­du ili tek lič­nu fru­stra­ci­ju. U tom istom okvi­ru jed­ni vi­de put ka Evrop­skoj uni­ji i pri­klju­če­nje NA­TO-u, dok dru­gi u nje­mu pre­po­zna­ju okre­ta­nje ka Ki­ni i Ru­si­ji – i upra­vo ta su­štin­ska po­li­tič­ka neo­d­re­đe­nost omo­gu­ća­va da se pod istom za­sta­vom oku­pe ide­o­lo­ški ne­spo­ji­vi po­gle­di. Nje­na ano­nim­nost ni­je slu­čaj­na – ona je po­li­tič­ki re­surs.

Ko­li­ko je ta neo­d­re­đe­nost krh­ka, po­ka­za­lo se ne­dav­no, ka­da je stu­dent­ski po­kret ma­kar sim­bo­lič­no za­ko­ra­čio u pro­stor kon­kret­nih po­li­tič­kih sta­vo­va. Ob­ja­vom stu­de­na­ta Fi­lo­zof­skog fa­kul­te­ta na mre­ži „Iks”, u ko­joj je od­go­vor­nost za sta­nje u Sr­bi­ji pri­pi­sa­na Evrop­skoj uni­ji, po­kre­nu­ta je bur­na ras­pra­va i go­to­vo mo­men­tal­no ogra­đi­va­nje stu­de­na­ta dru­gih fa­kul­te­ta. Jed­na je­di­na ja­sno iz­re­če­na po­li­tič­ka te­za bi­la je do­volj­na da se na­ru­ši pri­vid je­din­stva.

Isti obra­zac usle­dio je i kad se u jav­no­sti po­če­lo pri­ča­ti da bi se na stu­dent­skoj li­sti mo­gli na­ći: rek­tor Đo­kić, Zden­ko To­ma­no­vić, pro­fe­sor Lom­par, Jo­vo Ba­kić ili Bo­žo Pre­le­vić. Ime­na još ni­su bi­la po­tvr­đe­na, ali re­ak­ci­je je­su. Za jed­ne je bio ne­pri­hva­tljiv je­dan, za dru­ge dru­gi i ta­ko re­dom... Ume­sto po­li­tič­ke mo­bi­li­za­ci­je, usle­di­la je se­lek­ci­ja po­dob­nih i ne­po­dob­nih – pre ne­go što je li­sta uop­šte sa­sta­vlje­na.

Ta dva pri­me­ra go­vo­re vi­še od sva­ke te­o­rij­ske ana­li­ze. Čim se stu­dent­ski po­kret po­me­ri iz zo­ne ap­strakt­nih po­ru­ka u pro­stor kon­kret­nih sta­vo­va ili kon­kret­nih ime­na, po­či­nju po­de­le, ne­za­do­volj­stvo i ha­os. Raz­li­ke ko­je su do ta­da bi­le za­ma­glje­ne po­li­tič­kom neo­d­re­đe­no­šću iz­la­ze na po­vr­ši­nu, a za­jed­nič­ki ime­ni­lac se ubr­za­no to­pi.

Upra­vo za­to stu­dent­ska li­sta tre­nut­no de­lu­je sna­žno. Nje­na ano­nim­nost je njen naj­ve­ći ka­pi­tal, ali i gra­ni­ca pre­ko ko­je ne mo­že da pre­đe. Ona mo­že da bu­de ko­rek­tiv, pri­ti­sak ili ka­ta­li­za­tor jav­ne ras­pra­ve, ali ne i po­bed­nik u per­so­na­li­zo­va­nom po­li­tič­kom si­ste­mu.

Onog tre­nut­ka kad se ras­pi­šu iz­bo­ri stu­dent­ski po­kret će mo­ra­ti da pred­sta­vi pro­gram i iza­đe s ime­ni­ma. Ta­da po­sta­je po­li­tič­ka po­nu­da. Is­hod tog pro­ce­sa već je vi­đen: gu­bi­tak de­la po­dr­ške i unu­tra­šnje po­de­le. U tom tre­nut­ku po­no­vi­će se već po­zna­ti ri­tu­al do­ma­će po­li­ti­ke. Po­ja­vi­će se „no­vo li­ce” ko­je tra­je tač­no je­dan iz­bor­ni ci­klus – do­volj­no du­go da se od nje­ga oče­ku­je ne­mo­gu­će i do­volj­no krat­ko da se po­raz ob­ja­sni ti­me da „još ni­je sa­zre­lo vre­me”.

Vu­čić ne po­be­đu­je za­to što ne­ma pro­tiv­ni­ke, već za­to što ne­ma pro­tiv­ni­ka s upo­re­di­vim po­li­tič­kim iden­ti­te­tom. Dok god se na­su­prot nje­go­vom ime­nu na­la­zi ko­lek­tiv bez li­ca i bez sta­va, is­hod iz­bo­ra osta­je pred­vi­div.

U Sr­bi­ji ano­nim­nost stva­ra po­kre­te, a ime­na i sta­vo­vi ih raz­gra­đu­ju.

*Pro­du­cent, pred­sed­nik UO RTS-a