Dve oštri­ce mača evrop­ske od­bra­ne

Vasilije Filipović

15. 01. 2026. 15:45

(EPA/Toms Kalnins)

Da li bi Sje­di­nje­ne Ame­rič­ke Dr­ža­ve bi­le voj­no sna­žni­je ka­da bi ima­le 50 ar­mi­ja na ni­vou sa­ve­znih dr­ža­va ume­sto jed­ne fe­de­ral­ne voj­ske? Ako je naš od­go­vor „ne”, pa šta on­da če­ka­mo?, upi­tao je evrop­ski ko­me­sar za od­bra­nu An­dri­jus Ku­bi­li­jus pro­šle ne­de­lje na bez­bed­no­snoj kon­fe­ren­ci­ji u Šved­skoj. Dok se Evrop­ska uni­ja su­o­ča­va sa ra­tom na svo­jim gra­ni­ca­ma i Va­šing­to­nom ko­ji otvo­re­no pre­ti Gren­lan­du, Ku­bi­li­jus za­go­va­ra pri­stup „ve­li­kog pra­ska” u osmi­šlja­va­nju za­jed­nič­ke evrop­ske od­bra­ne. Sto­ga bi, pre­ma nje­go­vom mi­šlje­nju, EU tre­ba­lo da raz­mo­tri for­mi­ra­nje stal­nih sna­ga od 100.000 voj­ni­ka.

Ku­bi­li­jus je na­veo da se od­bram­be­na spo­sob­nost Sta­rog kon­ti­nen­ta mo­ra oslo­ni­ti na tri stu­ba: ve­ća ula­ga­nja u pro­iz­vod­ne ka­pa­ci­te­te, in­sti­tu­ci­je ko­je su do­bro or­ga­ni­zo­va­ne i po­li­tič­ku vo­lju da se od­vra­ća pro­tiv­nik. A uko­li­ko je to neo­p­hod­no, i da se ra­tu­je.

„Mo­ra­mo po­če­ti da ula­že­mo no­vac na na­čin ko­ji će nam omo­gu­ći­ti da se bo­ri­mo kao Evro­pa, a ne sa­mo kao zbir 27 na­ci­o­nal­nih ar­mi­ja”, re­kao je Ku­bi­li­jus. Ka­ko bi se re­šio pro­blem po­li­tič­ke vo­lje, ko­me­sar pred­la­že osni­va­nje Evrop­skog sa­ve­ta za bez­bed­nost. O toj ide­ji su ra­ni­je go­vo­ri­li fran­cu­ski pred­sed­nik Ema­nu­el Ma­kron i biv­ša ne­mač­ka kan­ce­lar­ka An­ge­la Mer­kel.

„Taj sa­vet mo­gao bi da se sa­sto­ji od ključ­nih stal­nih čla­no­va, uz ne­ko­li­ko ro­ti­ra­ju­ćih ze­ma­lja i ru­ko­vod­stvo EU”, re­kao je Ku­bi­li­jus i do­dao da bi u ta­kvom te­lu ko­je bi do­no­si­lo od­lu­ke o naj­va­žni­jim bez­bed­no­snim pi­ta­nji­ma tre­ba­lo da ima me­sta i za Uje­di­nje­no Kra­ljev­stvo.

Do­no­si­o­ci od­lu­ka u Bri­se­lu već ne­ko vre­me po­kre­ću raz­ne od­bram­be­ne ini­ci­ja­ti­ve: od iz­grad­nje zi­da pro­tiv dro­no­va, pre­ko Ma­pe pu­ta za od­bram­be­nu sprem­nost 2030. do voj­nog Šen­ge­na, na­da­ju­ći se da će ubi­ti dve mu­ve jed­nim udar­cem. Po­ve­ća­na voj­na po­tro­šnja, sma­tra­ju oni, uči­ni­la bi EU bez­bed­nom od Ru­si­je i ne­za­vi­sni­jom od Tram­po­ve Ame­ri­ke, omo­gu­ćiv­ši joj da ko­nač­no iz­ra­ste iz „po­li­tič­kog pa­tulj­ka”. S dru­ge stra­ne, to bi oži­ve­lo po­sr­nu­li in­du­strij­ski sek­tor, ko­ji se na­la­zi pod pri­ti­skom ki­ne­skih kon­ku­re­na­ta i ra­stu­ćih tro­ško­va ener­gi­je, i osi­gu­ra­lo da uni­ja osta­ne „eko­nom­ski džin”.

Ipak, pre­ba­ci­va­nje fo­ku­sa na voj­nu in­du­stri­ju je mač sa dve oštri­ce. No­vi evrop­ski pri­stup odav­no ima ime u eko­nom­skoj te­o­ri­ji: voj­ni kej­nzi­ja­ni­zam. Iz­vor­no, taj po­jam od­no­sio se na sklo­nost vla­da sre­di­nom 20. ve­ka da eko­nom­ske pa­do­ve ubla­ža­va­ju po­ve­ća­njem voj­ne po­tro­šnje – kom­bi­na­ci­ju ko­ju su, na­vod­no, pr­vi pri­me­ni­li na­ci­sti tri­de­se­tih go­di­na, a za­tim je glo­ba­li­zo­va­li Ame­ri­kan­ci če­tr­de­se­tih. U no­vi­je vre­me, ter­min se ko­ri­stio i da opi­še pri­vre­du Ru­si­je od po­čet­ka ra­ta u Ukra­ji­ni. Ali vi­še nov­ca za voj­sku ne zna­či nu­žno i bo­lje re­zul­ta­te. Ka­ko pri­me­ću­je Adam Tuz, pro­fe­sor na Uni­ver­zi­te­tu „Ko­lum­bi­ja”, Evro­plja­ni ko­lek­tiv­no tro­še obil­na sred­stva na svo­je „voj­ske zom­bi­je”, a za­uz­vrat do­bi­ja­ju za­pa­nju­ju­će ma­lo, s ob­zi­rom na to da se ni­jed­na kom­pa­ni­ja sa Sta­rog kon­ti­nen­ta ne na­la­zi me­đu de­set naj­ve­ćih od­bram­be­nih fir­mi po pro­me­tu.

Evro­pa ne­ma do­volj­no moć­ne al­ter­na­ti­ve za na­pred­ne voj­ne si­ste­me ko­ju pro­iz­vo­de ame­rič­ke kom­pa­ni­je. Me­đu nji­ma je i „F-35”, ču­ve­ni lo­vac avi­on, či­je na­pred­ne spo­sob­no­sti ne­ma­ju pan­dan me­đu evrop­skim le­te­li­ca­ma. Si­ste­mi pro­ti­vra­ket­ne od­bra­ne „Pa­tri­ot” ta­ko­đe se uvo­ze iz SAD, kao i ra­ket­ni lan­se­ri, so­fi­sti­ci­ra­ni dro­no­vi, da­le­ko­met­na ar­ti­lje­ri­ja na­vo­đe­na sa­te­li­ti­ma... Sto­ga, pr­ve is­pla­te iz evrop­ske po­tro­šač­ke gro­zni­ce ve­ro­vat­no bi oti­šle pro­iz­vo­đa­či­ma s dru­ge stra­ne Atlan­ti­ka dok se evrop­ske fa­bri­ke ne po­kre­nu.

Ali pro­blem tre­ba sa­gle­da­ti iz dru­gog ugla. Još de­ve­de­se­tih go­di­na, bri­tan­ski pi­sac Ana­tol Li­ven tvr­dio je da sva­ko ko mi­sli da će se Evro­pa usko­ro su­o­či­ti sa po­vrat­kom voj­ne mo­ći Pru­ske „ni­ka­da ni­je bio u ne­mač­koj dis­ko­te­ci”. Ta­kvi pa­ci­fi­stič­ki sta­vo­vi sa­mo su oja­ča­li u de­ce­ni­ja­ma ko­je su usle­di­le. Da­nas, ako bi Ne­mač­ka bi­la na­pad­nu­ta, sve­ga 38 od­sto nje­nih gra­đa­na bi­lo bi sprem­no da se bo­ri za svo­ju ze­mlju, po­ka­za­le su ne­dav­ne an­ke­te agen­ci­je „For­sa”. U Ita­li­ji je dru­go is­tra­ži­va­nje utvr­di­lo da bi sa­mo 16 od­sto sta­nov­ni­štva u voj­no­spo­sob­nim go­di­na­ma uze­lo oruž­je u ru­ke. Mno­ge evrop­ske ze­mlje uki­nu­le su voj­ni rok to­kom dve­hi­lja­di­tih i sa­da se su­o­ča­va­ju sa ve­li­kim po­te­ško­ća­ma u po­ku­ša­ju da ob­ja­sne gra­đa­ni­ma zna­čaj vra­ća­nja oba­ve­zne slu­žbe. Na po­zi­ve za po­nov­nu mo­bi­li­za­ci­ju, je­dan ne­mač­ki no­vi­nar je, su­mi­ra­ju­ći stav jav­no­sti, od­go­vo­rio: „Ra­di­je bih bio živ ne­go mr­tav.”