Drveni Vrbaški grad budi znatiželju Kozarčana

Politika onlajn

17. 01. 2026. 17:15

Фото Ми­лан Пи­ли­по­вић

Gra­di­ška – Vr­ba­ški grad na li­ti­ci, na nad­mor­skoj vi­si­ni od 285 me­ta­ra, po­red pu­ta Gra­di­ška–Mra­ko­vi­ca, ko­ji se pr­vi put po­mi­nje u Po­ve­lji ugar­skog kra­lja Be­le Če­tvr­tog 1244. go­di­ne, kao ad­mi­ni­stra­tiv­ni cen­tar žu­pe Vr­bas, i sa­da bu­di zna­ti­že­lju me­šta­na Gor­njih Pod­gra­da­ca. Sred­njo­ve­kov­na tvr­đa­va Vr­ba­ški grad i Cr­kva Sve­tog Đor­đa, ko­ja či­ni istu ce­li­nu, pro­gla­še­ni su na­ci­o­nal­nim spo­me­ni­kom Bo­sne i Her­ce­go­vi­ne.

Ka­me­ne zi­di­ne, po­ha­ra­ne pre pet ve­ko­va, i sa­da su ne­mi sve­do­ci dav­ne pro­šlo­sti pot­ko­zar­skog kra­ja. Pre­ma isto­rij­skim do­ku­men­ti­ma, Vr­ba­ški grad je 1398. go­di­ne po­se­tio car Sve­tog Rim­skog car­stva Si­gi­smund, što ja­sno uka­zu­je na nje­gov zna­čaj.

Go­spo­da­ri Vr­ba­ške žu­pe, ko­joj je pri­pa­dao ovaj grad, bi­li su bla­gaj­ski kne­zo­vi Ba­bo­ni­ći. Isto­ri­čar­ka Je­le­na Mr­gić Ra­doj­čić, u stu­di­ji o Do­njim Kra­ji­ma, na­vo­di da je Vr­ba­ška žu­pa za­u­zi­ma­la pod­ruč­je iz­me­đu re­ke Mo­šta­ni­ce na za­pa­du, Sa­ve na se­ve­ru i Vr­ba­sa na is­to­ku, dok se na ju­gu pro­sti­ra­la do ob­ro­na­ka Ko­za­re. Vr­ba­ški grad, du­ži­ne 50 me­ta­ra, kao sre­di­šte žu­pe, ko­je je ne­ko­li­ko de­ce­ni­ja ve­o­ma si­ste­ma­tič­no is­tra­ži­vao Mi­lan Đur­đe­vić, ar­he­o­log Za­vi­čaj­nog mu­ze­ja iz Gra­di­ške, na­la­zi se na vr­hu br­da Pa­vet­njak, bli­zu Gor­njih Pod­gra­da­ca.

U knji­zi „Sta­ri bo­san­ski gra­do­vi” isto­ri­čar Ham­di­ja Kre­še­vlja­ko­vić na­vo­di da su ovo utvr­đe­nje, po­pri­šte bur­nih do­ga­đa­ja, Osman­li­je osvo­ji­le 1537. go­di­ne, ka­da ga je za­po­ved­nik An­dri­ja Ra­du­lo­vić, u ne­mo­guć­no­sti da­lje od­bra­ne, za­pa­lio i na­pu­stio. Na­kon to­ga, Vr­ba­ški grad ni­je ob­no­vljen ni­ti na­se­ljen. Sa­ču­van je za­pad­ni zid du­ži­ne 21 me­tar, de­blji­ne pri te­me­lju 1,45 me­ta­ra i vi­si­ne 4,3–5 me­ta­ra. Na vi­si­ni od če­ti­ri me­tra su otvo­ri 24x12 cen­ti­me­ta­ra, na jed­na­kim raz­ma­ci­ma, duž ce­log zi­da. Slu­ži­li su za utvr­đi­va­nje no­se­ćih gre­da dr­ve­ne kon­struk­ci­je ko­ju su ko­ri­sti­li bra­ni­o­ci gra­da.

U pod­nož­ju Vr­ba­škog gra­da, sa ju­žne stra­ne, 2016. go­di­ne pro­na­đe­na je im­po­zant­na sred­njo­ve­kov­na cr­kva po­sve­će­na Sve­tom Đor­đu, s po­lu­kru­žnom ap­si­dom, po­sta­vlje­na u prav­cu is­tok–za­pad. Ar­he­o­lo­zi tvr­de da je reč o bo­go­mo­lji za­vid­nih di­men­zi­ja, ko­ja se mo­že svr­sta­ti me­đu naj­ve­će cr­kve tog pe­ri­o­da na ši­rem pod­ruč­ju.

„Usta­no­vlje­no je da je cr­kva gra­đe­na od lo­mlje­nog i te­sa­nog ka­me­na ve­za­nog kreč­nim mal­te­rom, a pro­na­đe­na je i ope­ka ko­jom su po­plo­ča­ne pod­ni­ce”, na­vo­di ar­he­o­log Bo­jan Vu­ji­no­vić, ko­ji je za­jed­no sa struč­nja­ci­ma Za­vi­čaj­nog mu­ze­ja iz Gra­di­ške u po­sled­nje dve de­ce­ni­je an­ga­žo­van na is­tra­ži­va­nju cr­kvi­šta. Zi­do­vi su ši­ro­ki oko me­tar, dok su u te­melj­noj zo­ni 1,6 me­ta­ra. Grad­nja cr­kve i nje­na ar­hi­tek­ton­ska re­še­nja mo­gu se do­ve­sti u ve­zu s kom­bi­na­ci­jom ro­ma­nič­kog i go­tič­kog sti­la.

„Po­ja­va ta­kvog sti­la u iz­grad­nji sa­kral­nih obje­ka­ta ni­je no­vi­na, jer gra­đe­vin­ski maj­sto­ri u sred­njem ve­ku evi­dent­no do­la­ze sa za­pa­da i iz Dal­ma­ci­je”, sma­tra ar­he­o­log Vu­ji­no­vić.

Is­tra­ži­va­njem su pro­na­đe­na i dva od ukup­no če­ti­ri pot­por­nja, a na­cr­tao ih je Ni­ko­la Bi­lo­gri­vić 1936. go­di­ne, pri­li­kom de­li­mič­nih is­tra­ži­va­nja ovog sa­kral­nog objek­ta. Ov­de je pro­na­đen i sre­bre­njak iz dru­ge po­lo­vi­ne 15. ve­ka hr­vat­sko-ugar­skog kra­lja Ma­ti­je Kor­vi­na, jed­nog od naj­moć­ni­jih i naj­bo­ga­ti­jih kra­lje­va u Evro­pi svog vre­me­na.

U bli­zi­ni gra­da i cr­kve raz­vi­ja­lo se i pred­gra­đe kao na­se­lje, pa se sma­tra da su ta­ko na­sta­li Gor­nji Pod­grad­ci. Kra­jem tur­skog pe­ri­o­da, 1855. go­di­ne, u Pod­grad­ci­ma je otvo­re­na pi­la­na na vo­de­ni po­gon, ko­ja je, osim do­ma­ćih, za­po­šlja­va­la i rad­ni­ke iz či­ta­ve Austro­u­gar­ske. Ti­me se po­ve­ća­vao broj sta­nov­ni­ka, a na­se­lje ši­ri­lo.