Portret kao psihološko stanje
Бојан Оташевић, „Аутопортрет”
Već tokom završnih godina studija Bojan Otašević je priredio prvu samostalnu izložbu grafike u rodnom Kragujevcu. Od te 1997. godine do danas Otašević je aktivan učesnik savremene vizuelne scene, a njegov upečatljiv stvaralački rukopis prepoznat je i uvažavan u umetničkim i kritičarskim krugovima. Ambiciozan, posvećen i vredan, izlagao je na više od 50 samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu, kao i na stotinama grupnih izložbi, a njegov rad je nagrađivan relevantnim priznanjima.
Svakako, Otaševićeva umetnička grafika deo je integralnog kreativnog sistema koji se u svojoj prirodnoj genezi stvara u sinhronijskom estetskom kodu sa njegovim crtežima i slikama. U jednom intervjuu autor je govorio i o svojim formativnim godinama i iskustvima prvih susreta sa umetnošću. Fasciniran je stripom kao medijem sa 10 godina; odlazak u Gornji Milanovac u posetu izdavačima „Dečijih novina” i njihovoj stripovskoj redakciji predstavljao je vid inicijacije za dečaka Bojana. Glavni urednik stripa primio je dečaka i pogledao njegove radove.
„Moji crteži su ozbiljno kritikovani, ali sam od te posete mnogo naučio”, seća se Bojan: „Uz praktična uputstva rečeno je da izučavam anatomiju. To znanje koje sam pokupio kao desetogodišnjak ostalo mi je ’zacementirano’ i ’zaokružilo’ je čitav moj život.” Može se reći, bio je u pravom trenutku na pravom mestu. I tokom gimnazije Otašević je nastavio da crta stripove za „Poglede”. I za vreme studija na fakultetu crtački nerv je intenzivno negovao: „Dolazim sat vremena pre otvaranja akademije i crtam, crtam… radim. Ubijao sam se od crtanja koje mi je bilo hrana za dušu.”
Primarnu tezu da je crtež osnova svih vizuelnih umetnosti i da je crtanje učenje kako da gledamo (Le Korbizije) nastavio je Otašević da neguje u svojoj stvaralačkoj praksi. Potrebno je uočavati nijanse u njegovim radovima, zapitanosti o suštinskim i večnim temama, o dubinama iskustva i tajnama postojanja. Figuracija, kao realno i metaforično mapiranje sveta, ukazuje na studije posvećene čoveku koje odlikuje snažna gestualnost, brzina i oštrina crteža, opservacije, intenzitet boje, jaki i dramatični koloristički kontrasti. Upravo oslobođenog stava u kojem se jedinstven diskurs ponavlja, a razlike su samo u medijskim učincima, autor ublažava granice između crteža, slike i grafike.
Fokusiran na portretnu predstavu čoveka i njegove psihološke karakteristike, Otašević gro-planom gradi vizuelno snažne i ubedljive kompozicije. Moćan crveno-crni autoportret dominira postavkom u Galeriji „Haos”. Predstavljajući psihološka stanja, a ne zbivanja, on stvara pročišćene celine oslobođene narativa i usredsređene na kadriranu figuru, glavu–lice, čije su psihološke odlike artikulisane ekspresivnim stavom i gestom. U tom problemskom ključu on razvija gotovo alegorijsko-vizuelne tipologije osećanja: teskobe, grča, personalnih unutrašnjih doživljaja i nemira vremena.
Portreti, figure i aktovi, često u laganim kroki verzijama, da se predstavi samo bitno, mogu se razumeti i kao delovi stripovanih nizova koji još nisu dobili svoje narativne oblačiće. Muzika, koja je takođe jedna od Otaševićevih ljubavi, kao i njegov džez trio „Blue in Green”, svakako su deo fizičkog i mentalnog prostora autora, ali i virtuelnog sveta nove izložbe crteža. Isto tako, dobro je očekivati da će Bojan Otašević problemski ključ za nove radove pronaći izvan zaleđenog u vremenu koje svima, u fazama i dozama, krade dane. Jer važno pitanje u umetnosti ne glasi na šta ovo liči, već šta ovo znači.