Kad je zanat bio važan i zlatan
(Фото: О. Јанковић)
Pančevo – Malo je danas tradicionalnih zanatskih radnji u Pančevu. Radi jedan krznar, jedan časovničar, nekoliko berbera, obućara i poslastičara, a po okolnim selima može se naći poneki užar, korpar, pa i kovač i sarač... Tek je nekoliko majstora, koji na zidovima svojih radionica imaju Majstorsko pismo. Zanat se zadržao i u imenu pančevačkog Opšteg udruženja, koje broji nekoliko desetina članova, dok preimućstvo imaju privatni preduzetnici.
Ovako statistika prikriva slavnu prošlost zanatstva koje se u Pančevu meri vekovima. Tačnije, navršilo se 230 godina od kada su ondašnje zanatlije 1795. od cara Franca Jozefa dobili „Artikule za kalfe” i osnovali svoje udruženje sa odeljenjima. Prvi su esnafe dobili bačvari, kovači, užari, krojači, opančari...
Svaki je imao svoju zastavu, amblem, ladu i pečat a svi se vladali po pravilima dobrog poslovanja. Poštovalo se umeće, gledalo da cene budu umerene, da nema nelojalne konkurencije, šegrtima i kalfama ulivane su moralne i radne norme i najviše poštovale mušterije.
Varoš tog vremena živela je između dve carevine, Turske i Ugarske, a 1794. godine postaje Slobodni vojni komunitet, dobija specifičan, graničarski kolorit, svoja utvrđenja i živi na ušću Tamiša u Dunav sa moćnom lukom. Istoričari insistiraju da bi ipak najtačniji opis života ondašnje varoši bio da je Pančevo bio grad zanatstva i to najmoćnijeg u Vojvodini. Jer sve delatnosti nisu ostvarivale toliki prihod kao što su to činile ovdašnje zanatlije, po onovremenim popisima razvrstani u čak 46 struke. Bili su poštovani, i kada se za nekog reklo da je majstor, to nije značilo samo da je majstor svog zanata, već da je visokog moralnog integriteta.
A majstor postati – nije bilo lako. Kalfe, koje su najpre šegrtovale morali su da „peku” zanat vandrujući po Evropi i nakon četiri godine napune „vandrovku”, nalik današnjoj radnoj knjižici, a potom i da pokažu šta su naučili. To je značilo da im pančevački majstori, najpre dozvole da naprave remek (majstorski rad), a ako bi komisija i esnafska uprava bili zadovoljni, mladi kalfa bi dobio „majstorsko pismo” ili „izučenu knjigu”, kao dokaz da je „pamet primio, da bezuman ne ostane”. Onda bi, kako običaj nalaže, i častio – plaćao „ceh”, priređujući zakusku.
Remek bi obično završavao kao najbolja reklama na ulazu u radnju, a do danas ostade i izraz „remek-delo” za vrhunski kvalitet nečijeg rada. Po umeću i renomeu, čitave porodice zanatlija su se prepoznavale kolenima unazad, a neretko im se i nadevala prezimena, pa tako i danas u Vojvodini ima Kolara, Drndarskih, Ćirčija, Brdara, Varagića...
Zanatlija i njihovih radnji je sve manje, a tri lepa svedočanstva koja se čuvaju u ovdašnjem muzeju podsećaju Pančevce na doba kad je zanat u njihovoj varoši zaista bio zlatan. Jedno je „okovano stablo”, zapravo poveći komad drveta, u koje je ukucavanjem „svog” eksera u Svečanoj sali Magistrata, prilikom prijema u esnaf, novopečeni majstor oglašavao da je to upravo postao. Drugi je remek u obliku ključa, ispitni rad Antona Gramberga, koji danas nosi naziv „Ključ Pančeva” i na koncu, tu je zastava Udruženja sa zlatopisom „Zanat je zlatan, prijatelj doma, ko zanat pazi nije siromah”.