Problem sa migrenom leži u nevidljivosti bola
(Фото лична архива)
Jadranka Novakov, „Migrena asocijacija Srbije”
Migrena je kod mene počela u detinjstvu. Tada nije imala ime. Bila je dan koji odjednom postane preglasan, svetlost koja smeta, čudna neopisiva bol i potreba da se skloniš i ćutiš. Kao dete naučiš da se to trpi. Da ne praviš problem tamo gde ga drugi ne vide. Godinama je dolazila i odlazila. A onda, u trudnoći i posle porođaja, aktivirala se punom snagom i postala moj stalni saputnik već 28 godina.
Migrena nije epizoda. Ona je okvir života – ali njen centar je bol.
To nije „jača glavobolja”. To je bol koji pulsira, koji se širi, koji pritiska kao da glava nema više prostora da primi još. Bol koji tera na plač jer nemaš gde s njim, koji briše koncentraciju, govor, orijentaciju. Svetlost seče, zvuk boli, dodir postaje nepodnošljiv. Telo se grči, a svaka misao se svede na jedno: da ovo prestane. U tom trenutku nisi majka, partnerka, profesionalac. Samo si čovek sveden na bol i borbu da izdrži sopstveni nervni sistem.
Ali ono što migrenu čini posebno teškom nije samo napad. Najgori deo često je ono što ide uz bol i ostaje dugo posle njega – strah kad osetiš da počinje. Aura koja ti onesposobi vid, nesposobnost da imenuješ stvari, emocije, osećaj koji proživljavaš...
To je nemoć dok čekaš da li će terapija delovati, iscrpljenost koja ne prolazi kad bol popusti i osećaj da ti se život ne vraća u potpunosti, već samo do neke umanjene verzije.
Sve propratne stvari tada pojačavaju osećaj gubitka prisutnosti u sopstvenom životu. Nevidljivost. Nerazumevanje. Sumnja okoline. Stalno dokazivanje da ti je zaista loše. To ne ublažava bol – to ga umnožava. Između napada učiš da planiraš život koji ne možeš da garantuješ, da radiš kad telo traži odmor, da izmišljaš razloge za otkazane sastanke, putovanja, rođendane – jer je „imam migrenu” u svetu obaveza neprihvatljivo objašnjenje.
Vremenom se javi osećaj da postaješ teret. Porodici. Partneru. Deci.
Ne zato što ti to kažu, nego zato što vidiš umor. Zasićenost. Tišinu koja traje predugo. Na poslu naučiš da ćutiš, da radiš i kad ne možeš. Mnogi ljudi sa migrenom ne napreduju. Neki gube posao. Ne zato što ne znaju ili ne žele – nego zato što bol ne staje u radne obrasce koji traže stalnu dostupnost. Posle godina takvog života shvatiš da problem nije samo u boli. Problem je u nevidljivosti bola.
Migrena nije retka bolest. Pogađa između 12 i 15 odsto populacije. To znači da u Srbiji sa migrenom živi više od stotinu hiljada ljudi, većinom u radno aktivnom dobu. Ipak, za sistem često ostajemo svedeni na dijagnozu ili trošak. Put pacijenta sa migrenom u Srbiji i dalje je neujednačen i iscrpljujući.
Dijagnoza često kasni. Savremene terapije postoje, ali nisu jednako dostupne. Praćenje je slabo sistematizovano. Podrška zavisi od lične snage – a migrena je bolest koja upravo tu snagu često oduzima.
Cena migrene ne meri se samo lekovima i pregledima. Meri se izgubljenim radnim danima. Smanjenom produktivnošću. Bolovanjima koja se dovode u pitanje.
Ali meri se i onim što se ne vidi u tabelama – umorom porodice, propuštenim godinama, životom koji se stalno odlaže – dok bol i njegovi pratioci polako sužavaju prostor u kojem živiš.
Zato sam se uključila u „Migrena asocijaciju Srbije”. Ne zato što mi je migrena „dala identitet”, već zato što sam predugo gledala kako ljudi sa migrenom gube identitet u tišini: povlače se, odustaju, uče da trpe i da se ne vide.
U asocijaciji nisam zato što sam „jaka”. Tu sam zato što znam kako izgleda kad si sam. Sve to, detinjstvo u ćutanju, migrena koja se posle trudnoće razlila u ceo život, godine povlačenja, stigme, osećaj da si teret, borba da ostaneš funkcionalna u svetu koji ne prašta odsustvo – dovelo me je do jednog pitanja koje više nisam mogla da ignorišem:
„Ako je nas ovoliko, zašto smo sami?” Asocijacija postoji da ta tišina prestane da bude individualna, da iskustvo bola postane relevantno, da se o migreni govori ne samo kroz simptome nego kroz život sa bolešću.
Ne tražimo sažaljenje. Ne tražimo posebne uslove. Tražimo jasan put pacijenta, pristup savremenim terapijama, razumevanje u radnom okruženju i pravo da živimo život dostojan čoveka život u kojem bol ne određuje ko smo.
Jer, migrena ne pogađa samo pojedinca. Pogađa porodice, radna mesta, društvo. I zato prepoznavanje migrene nije pitanje slabosti. To je pitanje odgovornosti.
Priredila Danijela Davidov Kesar