Mogla sam da se zovem Politika

Politika onlajn

25. 01. 2026. 18:55

Kada me pitaju da li se sećam neke anegdote iz profesionalne karijere mog pokojnog oca Dušana Pejaka, dopisnika „Politike” iz Loznice, obično kažem da je, osim devedesetih i egzodusa srpskog naroda preko Drine, sve bilo beskrajni niz anegdota. Moj otac je bio učtiv i, kako bi to narod rekao, učinljiv čovek. Nikada nije pravio granicu između privatnog i poslovnog života – on je strasno živeo novinarstvo.

Davno sam naučila da kosmička pravda ne postoji. Da je ima, živeo bi duže od 55 godina, pisao bi danonoćno i negde na zemaljskom šaru bi predstavljao svoju voljenu zemlju i svoju „Politiku”. Slušala sam ga kako se, od Linca do daleke Mitilene, ponosno predstavlja kao novinar najuglednijeg i najstarijeg lista na Balkanu. Od njega sam naučila kako uvek i svuda možeš napraviti reportažu i biti dostojan predstavnik svoje kuće, jezika i pisma. Visoki pitomi čovek velike fizičke snage bio je u stanju da se ozbiljno naljuti ako neko potceni „Politiku”, da savlada poriv da se raspravlja i, pobedivši sebe, smireno objasni genezu i značaj novina stvorenih 1904. u Beogradu.

Sa imenom sam, mada ga ne volim, ipak imala sreće! Naime, tolika je bila ljubav mog oca prema „Politici” da sam se mogla zvati Politika Pejak. S obzirom na to da sam se uvek muvala u njegovoj blizini, rano sam upila lekcije o čojstvu i junaštvu i učila Njegoševe stihove da bih zaslužila uvažavanje svog oca. Mnogo kasnije, kada me je zatekao sa cigaretom, „Politika” je bila spasonosna, jer sam u svoju odbranu iznela neoborive argumente – novinarke sa kojima smo sedeli u kafani „Šumatovac” su elegantno među prstima držale cigaršpic, te kakva bih ja to novinarka bila ako bih se razlikovala od njih.

​Dušan Pejak (1947–2002), dugogodišnji dopisnik našeg lista iz Loznice

Rasla sam uz ezoterijske reči: šlajfna, lid, desk, dedlajn, redakcija i shvatala veličanstvenost, odgovornost i ozbiljnost novinarske profesije. U očevom sistemu vrednosti novinarstvo je bilo neuporedivo više od posla – sam način života, apsolutna posvećenost plemenitom zadatku da svet učini boljim, da istina uvek bude imperativ. A kada zaliči da istina ima više, onda treba dati prostor i priliku svakome da iznese svoju.

Dušan je formalno bio dopisnik iz Loznice. Kancelariju nije imao i zato je bila tamo gde je on – olovka i blok zgodan da stane u džep i mesto gde postoji telefon da izdiktira rubriku stenografima; a bio je svuda, od zaselaka na Tari, preko Perućca, pa nizvodno: domaćinstva i kafane na obe obale Drine, mesne zajednice, stanice policije, crkvene sale, sale za svadbe, svečarske atmosfere slava. A onda neočekivano, iz kariranih flanelskih košulja, vunenog prsluka i farmerki, uskoči u odelo i ljudi tvrde da su ga sreli u Vukovoj zadužbini ili Klubu književnika. Ta je sveobuhvatnost i sveprisutnost imala svoje duhovne i geografske konstante. Dozvoljavao mi je da sumnjam u njegov roditeljski, ali nikad u autoritet Njegoša i Vuka. I nikad nisam smela, mada sam smela sve, da kažem da postoji lepše mesto od Banje Koviljače, ni zdanje glamuroznije od Kur-salona, niti bolji kutak za razgovore o kulturi od Krcine kafane kraj Žeravije u Tršiću, ni značajnija manifestacija od Vukovog sabora.

Takmičili se ko bolje piše i ko će objaviti više naslova. Jednog jutra sam morala da priznam potpuni poraz i nerado mu potvrdila da je bolji, uz opasku: „Nedostaje ti samo čitulja i današnja ’Politika’ bi bila potpuno u tvom znaku.” I sada me bole te neoprezne reči, jer sam ih doživela na Preobraženje 2002, kada su se uobličile u nenadanu i nepravednu stvarnost – moj otac je trajno otišao, ostvarivši mi, kroz veliku bol, životnu želju da u jednom periodu života budem novinarka „Politike”.

Lepi Dule mi je ostavio ogromno nasleđe: dobre i umne ljude za prijatelje i mogućnost da na mnogo mesta, od kafana u priobalju Drine do prestižnih ustanova u Beogradu, rečenicom „Ja sam Pejakova ćerka” otključam sva vrata.

Kada bi više sile omogućile da mu kažem nekoliko rečenica, raportirala bih da su njegove obožavane unuke Joca i Lana Njanja ovaj svet i naše živote oplemenile Vukom, Dušanom, Despotom, Nikolom i Magdalenom. Da tri starija dečaka odlično znaju ko je bio Lepi Dule, novinar „Politike” koga su sva deca volela. I da mali Dušan pokazuje sklonost ka novinarstvu!

*Direktorka Biblioteke Vukovog zavičaja