Vra­bac – pti­ca ko­ja pod­se­ća na sun­ča­ne da­ne

Politika onlajn

02. 02. 2026. 10:07

Фото Лична архива

Na­ša pre­sto­ni­ca je grad ko­ji s po­no­som mo­že da pri­ča o svo­joj isto­ri­ji. Do iz­gle­da ka­kav ima da­nas do­šao je po­sle mno­go uspo­na i pa­do­va. Sru­šen je i po­no­vo sa­gra­đen vi­še od če­tr­de­set pu­ta. Sve te bit­ke osta­vi­le su trag. Pri­če o nji­ma pre­no­si­le su se na mla­đe ge­ne­ra­ci­je, a vre­me­nom su po­sta­le le­gen­de. Jed­na od njih je o ma­loj pti­ci ko­ja je pro­gla­še­na sim­bo­lom Be­o­gra­da.

Na­kon tur­skog na­pa­da 1456. go­di­ne, me­đu broj­nim stra­da­li­ma na­đen je i ma­le­ni vra­bac, po­go­đen sa tri stre­le. Ka­ko su one us­pe­le da usmr­te ta­ko ma­ju­šnu pti­cu, ni­je ja­sno. Ali on je svo­jim ži­vo­tom spa­sao tri srp­ska voj­ni­ka i od tog tre­nut­ka po­stao sim­bol stra­da­nja. Ka­sni­je mu je do­de­lje­na i ulo­ga spa­si­te­lja, a vre­me­nom je po­stao i za­štit­ni znak Be­o­gra­da jer vra­ba­ca je bi­lo u na­šem gra­du vi­še ne­go bi­lo gde.

Ove pti­ce po­zna­te su po le­po­ti i umil­nom cvr­ku­tu ko­ji pod­se­ća na le­pe, sun­ča­ne da­ne. U po­sled­nje vre­me sve ih je ma­nje i broj­nost ove vr­ste ge­ne­ral­no je u pa­du. Ta­čan po­da­tak o to­me ko­li­ko ih da­nas ži­vi u pre­sto­ni­ci ne po­sto­ji.

– Za Evro­pu se zna da ih ima ma­nje pa je pret­po­stav­ka da je i kod nas ta­ko. Lju­di pri­me­ću­ju, na­ro­či­to sta­ri­ji su­gra­đa­ni, da ih ne­ma kao pre. To ne mo­ra od­mah da zna­či da je tač­no, mo­že bi­ti i da su dru­ga­či­je ras­po­de­li­li svo­je ras­pro­stra­nje­nje. Mo­žda ih ima ma­lo vi­še na obo­di­ma gra­da, a ma­nje u cen­tru. Ta­ko­đe, lju­di i ne obra­ća­ju pa­žnju do­volj­no, ako po­gle­da­mo u žbu­nje ili dru­go ze­le­ni­lo, tu su – ka­že Uroš Sto­jilj­ko­vić iz Dru­štva za za­šti­tu i pro­u­ča­va­nje pti­ca Sr­bi­je.

U na­šoj ze­mlji po­sto­je če­ti­ri sor­te i to su po­ku­ćar i polj­ski, ko­ji ži­ve u pre­sto­ni­ci, i dve re­đe vr­ste, špan­ski i vra­bac ka­me­njar, ži­ve na ju­gu ze­mlje.

– Do­sta su so­ci­jal­na vr­sta i ži­ve u za­jed­ni­ci. Sta­ni­šte su im žbu­no­vi i ni­sko ra­sti­nje. Za­to ape­lu­je­mo na lju­de u gra­do­vi­ma da vo­de ra­ču­na o ze­le­nim po­vr­ši­na­ma jer se oni tu oku­plja­ju u ja­ti­ma, po­go­to­vo u to­ku zi­me ka­da se udru­žu­ju da bi pre­ži­ve­li hlad­ne da­ne, a i da bi se za­jed­no za­šti­ti­li od gra­blji­vi­ca – ob­ja­snio je Sto­jilj­ko­vić.

Sta­ni­šte im je bit­no i zbog is­hra­ne, uglav­nom se hra­ne pše­ni­com i ži­ta­ri­ca­ma, ali dok od­ga­ja­ju mla­dun­ce je­du in­sek­te, za­to bi tre­ba­lo obra­ti­ti pa­žnju i sma­nji­ti upo­tre­bu in­sek­ti­ci­da. Sme­ta im bu­ka, a u na­šem gra­du je apa­rat za raz­du­va­va­nje li­šća bu­čan i ko­ri­sti se i na me­sti­ma gde za to baš i ne­ma po­tre­be. A raz­ba­ca­no li­šće sma­nju­je šan­su da pro­na­đu ja­je ne­kog in­sek­ta. Na ne­ko­li­ko me­sta po­sta­vlje­ni su bil­bor­di ko­ji su pre­vi­še sve­tli i sme­ta­ju pti­ca­ma.

Vi­še pa­žnje o sad­nji žbu­no­va i odr­ža­va­nje po­sto­je­ćih, kao i osta­vlja­nje hra­ni­li­ca na po­god­nim me­sti­ma mo­glo bi da do­ve­de do po­ve­ća­nja bro­ja ovih pti­ca.

– Oni vo­le da ži­ve u gru­pi, ta­ko da ako su­gra­đa­ni pla­ni­ra­ju da im na­pra­ve ku­ći­ce va­žno je da to bu­du „so­li­te­ri” u ko­ji­ma će da ži­vi vi­še po­ro­di­ca. Mo­ra­ju da bu­du po­sta­vlje­ni iz­nad ze­mlje da dru­ge ži­vo­ti­nje ne mo­gu da ih do­hva­te. Sad­nja ukra­snih žbu­no­va oko zgra­de sta­na­ri­ma mo­že da ulep­ša ulaz ili dvo­ri­šte i da pri­ma­mi vrap­ce ko­ji će im ulep­ša­va­ti ju­tra i da­ne cvr­ku­ta­njem. Tre­ba­lo bi im osta­vlja­ti vo­du i le­ti i zi­mi, na­ro­či­to le­ti ka­da vo­le da se ku­pa­ju – do­dao je Sto­jilj­ko­vić.