Martovski pregovori
Партизани у време битке на Сутјесци (Фото: „Википедија”)
Martovski pregovori bili su posledica velike nemačke „zimske ofanzive” protiv partizana početkom 1943. godine. Veliki porazi nemačkih armija na istočnom ratištu (Staljingradska bitka) i u severnoj Africi, uz mogućnost da će se angloamerički saveznici iskrcati na Balkanu, uzbunili su nemačku vrhovnu komandu i primorali je da organizuje ratnu operaciju „Vajs” protiv Titovih partizana, a kasnije i Dražinih četnika na teritoriji bivše Jugoslavije, tačnije BiH i Crne Gore. Cilj operacije bio je uništenje partizanskih jedinica na području Korduna, Like, Banije i Bosanske krajine, prema centralnoj Bosni, gde se prostirala tzv. Bihaćka partizanska republika. Posle opkoljavanja i uništenja glavnine partizanske vojske usledilo bi i potpuno razoružavanje i uništenje četničkih odreda.
Armija od 100.000 okupatorskih i kvislinških vojski krenula je da vrši opkoljavanje partizanske teritorije na kojoj se nalazilo blizu 40.000 pripadnika NOVJ sa velikim brojem ranjenika (procenjuje se od 3.000 do 5.000), što je bio veliki balast partizanima u pružanju otpora i povlačenju. Tito i VŠ naredili su da se proboj vrši kroz italijanske (Prozor) i četničke položaje (Kalinovik) kako bi se što pre stiglo i prešlo preko reke Neretve, gde se odigrala i čuvena bitka na Neretvi. Partizani su odneli pobedu nad italijanskom i četničkom vojskom probivši obruč, ali su im Nemci u sadejstvu s ustaško-domobranskim i bugarskim trupama razbili partizansku državu u Bosni.
Partizanska vojska na čelu s Titom uspela je da se probije na jug prema istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori, ali uz velike žrtve. Pošto Nemci nisu uspeli da unište glavninu partizanske vojske doneli su odluku da se ofanziva nastavi. Krajem februara 1943. godine, u času najveće nemačke ofanzive, partizani su zarobili nemačkog majora Artura Štrekera i 25 nemačkih vojnika. VŠ i Tito preko ovog majora započeli su pregovore o zaključivanju primirja i razmeni zarobljenika s Nemcima kako bi dobili na vremenu za povlačenje i probijanje novog obruča.
Ti tzv. Martovski pregovori započeti su 11. marta 1943. u Gornjem Vakufu, a nastavljeni su u Zagrebu. S partizanske strane pregovarači su bili Milovan Đilas, član Politbiroa KPJ, Koča Popović, komandant Prve proleterske divizije, i Vladimir Velebit, oficir za vezu sa stranim vojnim misijama. U pismenom predlogu u tački 4. traži se primirje za vreme trajanja pregovora, a u tački 5. navodi se da će se svaki trajniji sporazum regulisati od strane više komande i jedne i druge strane. Tom prilikom partizansko vođstvo je isticalo da glavni neprijatelji nisu Nemci, već četnici. Partizanski delegati u ime VŠ i Tita obećali su Nemcima da će, za razliku od četnika, oružanom borbom sprečiti Angloameričku invaziju u slučaju iskrcavanja na tlu Jugoslavije.
Pregovori su nastavljeni u Zagrebu s nemačkim administratorom Zigfridom Kašeom i nemačkim vojnim izaslanikom generalom Edmundom Glezom Horstenaumom, koji su o tome obavestili nemačku vrhovnu komandu u Berlinu na čelu s firerom. Kaše je Berlinu predložio sklapanje trajnog sporazuma s partizanima, ali su to odbili Hitlera i ministar spoljnih poslova Ribentrop.
Hitler je bio ubeđen da će u slučaju iskrcavanja saveznika u Jugoslaviji i partizani i četnici stati na stranu saveznika i ratovati protiv Nemaca. Koristeći period primirja Tito je naredio Kočinoj Prvoj proleterskoj diviziji da napadne četničku vojsku koja je bila stacionirana na levoj obali Lima i tada počinje borba između partizana i četnika za Crnu Goru. Partizani početkom maja 1943. razbijaju jaku grupaciju četnika od oko 2.300 boraca Drinskog i Romanijskog korpusa, i Limsko-četnički odred majora Pavla Đurišića, a 14. maja 1943. Druga proleterska divizija pod komandom Peka Dapčevića zauzima od četnika Kolašin, Bijelo Polje i Berane, gde je bio pogodan teren za invaziju.
Nemci, shvativši šta partizani žele, sredinom maja 1943. sprovode novu nemačko-italijansku ofanzivu „Švarc” (Crno), vršeći koncentrični napad na partizanske jedinice Prve i Druge proleterske divizije. Sudar je bio veoma snažan. Po vatri, upornosti neprijatelja, sadejstvu pešadije, artiljerije i avijacije Tito i VŠ su zaključili da to nije samo kršenje sporazuma o primirju, nego dobro pripremljena ofanziva, koja se pretvorila u krvavu bitku za opstanak partizana i četnika, pod nazivom bitka na Sutjesci.
Zanimljivo je mišljenje jugoslovenskog istoričara Branka Petranovića koji je smatrao da Martovski pregovori otkrivaju suštinu građanskog rata, gde je partizanima i četnicima bilo važnije da unište jedni druge kao rivalsku političku stranu, nego sama borba protiv okupatora. Kaže da su Nemci želeli da legalizuju partizane, kao što su to uradili Italijani s četnicima. Razlike su samo u tome što je kolaboracija partizana s Nemcima bila epizodna, kratkotrajna, jer su je prekinuli Nemci operacijom „Švarc”, za razliku od četničke kolaboracije, koja je bila trajna i bila rezultat četničke strategije „Primiriti se dok ne dođe vreme za borbu”. Čak je i nemački administrator Herman Nojbaher u svojim memoarima objasnio da je rezultat tih pregovora između Nemaca i partizana na kraju bila samo razmena zarobljenika, posebno ranjenika, i ništa više.
Miomir Garašanin,
Beograd