Bela Crkva dobila vodič kroz kulturno nasleđe
Фото О. Јанковић
Bela Crkva – Grad-varošica Bela Crkva imala je kroz istorijski tok uspone i padove ali je uprkos variranju broja stanovnika pre svega krasi raznovrsna etnička struktura, visok nivo verske tolerancije i u kontinuitetu zajednička potreba za stvaranjem, kako ovde ističu, specifičnog belocrkvanskog identiteta.
U heraldičkom smislu i jeziku simbola, Bela Crkva je gradić koji karakteriše crkvica bele fasade na brežuljku zelene boje, ovenčana grožđem, žitom i voćem. U kulturnom kontekstu, to je naselje duge tradicije utemeljene na moralnim, intelektualnim i duhovnim vrednostima, koje su baza razvoja i očuvanja institucija. A ako bi se osvrnuli na materijalno-vrednosnu dimenziju, Bela Crkva je mesto istrajne borbe za očuvanje i prikupljanje nasleđa i njegove prezentacije javnosti. Upravo time se pozabavio autorski tim Igor Vokoun i Tamara Gojković, a svoja istraživanja sabrao u publikaciju „Vodič kroz kulturno nasleđe Bele Crkve”, kojim je južnobanatska opština ušla bogatija u 2026, uz podršku Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama Vojvodine i opštine Bela Crkva.
Od uvodnih istorijskih okolnosti, tu su napisi o predelu izuzetnih odlika „Karaš – Nera”, Zagajičkim brdima i o Beloj Crkvi kao „vojvođanskoj Veneciji”, do poziva na upoznavanje Češkog Sela i Jasenova. Dalje se nižu tekstovi „Između grada i varoši” i oni o spomenicima i spomen-obeležjima, slojevitosti arheološkog nasleđa, da bi se zašlo u polje kulture – stalnu muzejsku postavku, život pozornice, pola veka knjižare u Beloj Crkvi, te o ličnostima koje su pronosila dobro ime grada. Nekoliko poglavlja govori o etnografskom prostoru, elementima nematerijalnog nasleđa, do Bele Crkve u 21. veku. Publikaciju, na koncu, zaokružuju minijature „Slatkiši jedne mladosti” i „Dve kadetske uniforme”.
„Cilj izdanja je da se stručnjacima, istraživačima, građanima i posetiocima približi bogato kulturno nasleđe ove opštine. Ideja je bila da napravimo turističko-informativni vodič, s obzirom na to da ovaj kraj ima zaista mnogo turističkih potencijala i da je već prepoznat, pre svega, po našim jezerima. Vremenom je ta ideja prerasla u ovo kapitalno izdanje, u kojoj se nalazi sve ono što Belu Crkvu čini – i prošlost i sadašnjost”, objašnjava novinarka i urednica Tamara Gojković.
Autori napominju da iako svakodnevno u dodiru s elementima kulturnog nasleđa, a nesvesni njegove lepote, ne možemo ni da stvorimo vrednosni stav o baštini. Upravo to razlog je potrebe da se predstavi nepokretno, pokretno i nematerijalno nasleđe, odnosno arhitektonska, vajarsko-skulptorska, memorijalna, arheološka, arhivska, muzejska, bibliotečka, manifestaciona i gastronomska baština, koja kao celina, koja čini jedinstvenost prostora Bele Crkve i njene neposredne okoline.
„Elementi nematerijalnog nasleđa, inkorporirani duboko u etnografsku baštinu, stvaraju direktnu vezu između nasleđa i potreba razvoja turizma, kao i modernizacije procesa izrade tradicionalnih materijala i hrane. Iako se život u belocrkvanskoj kotlini može pratiti od neolita, ono što jasno definiše kulturno nasleđe u širem smislu jesu elementi multikulturalnosti, etnografske raznovrsnosti, ali i nasleđe iz vremena Habzburške monarhije, doba Kraljevine Jugoslavije, kao i perioda nove Jugoslavije. Ova teritorija je mesto života, ali i razvoja u vremenu današnjice, koje stvara neko buduće nasleđe”, ističe viši kustos, istoričar umetnosti Igor Vokoun, direktor ovdašnje Narodne biblioteke i rukovodilac Narodnog muzeja.
Ova publikacija postaje deo zavičajne literature, koju su bogatili istraživači i autori Živan Ištvanić, Ozren Radosavljević i Igor Vokoun, dok je izdavač najčešće upravo belocrkvanska biblioteka.
Duh prošlosti i dalje živi na ulicama Bele Crkve u očuvanim fasadama, kapijama, kibic-fensterima, ali i u načinu komunikacije sugrađana. Nekada grad vina, lekara, advokata, pozorišta, hotela, gde je svaka imućnija građanska kuća imala klavir, a iza svake raskošne kapije se krila bašta sa cvećem.
„Imamo muzejsku delatnost najstariju na prostoru Vojvodine, prva železnička pruga na teritoriji današnje Srbije, puštena je ovde u rad 1856. godine. Dičimo se najstarijim karnevalom, a posebno smo ponosni na multietničnost opštine, gde se velika pažnja posvećuje očuvanju sećanja i isticanju te multikulturalnosti. Takođe, opština je mesto velikog potencijala za razvoj turizma, a naši planovi idu u pravcu unapređenja te ponude i pozicioniranje Bele Crkve na turističkoj mapi regiona”, napominje Tatjana Kokar, predsednica opštine Bela Crkva.
Ovo mesto se u literaturi može pratiti od kraja 19. veka i tekstova Leonarda Bema, Feliksa Milekera i drugih istraživača koji su ostavili trag u monografskim izdanjima, tekstovima u periodici, kroz štampu, do danas internet portala i novih komunikacionih medija.
Projekat je realizovan uz podršku Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama Vojvodine, kao i opštine Bela Crkva.