U osvećenu stvar se ne dira
Фото О. Јанковић
Pančevo – Pančevci i žitelji sela preko Dunava, po starom poznati kao Prečani, nisu mnogo vojevali tokom Prvog srpskog ustanka, ali su zato ovdašnji Srbi, ne mareći, pa i u prkos Habzburškoj carevini, zdušno pomagali ustanike u Šumadiji hranom, novcem i oružjem. Za zahvalnost i nagradu sam vožd Karađorđe Petrović poslao je u ovu ravnicu 650 hvati drvene građe za pečenje cigle kojom je podignut velelepni hram Uspenja Presvete Bogorodice, jedinstvena i u nas poznata „crkva sa dva tornja”, iako u Pančevu vladika ne stoluje.
Ovdašnji Srbi, na čelu sa pravoslavnom crkvenom opštinom, te 1804. drznuli su se još da u slavu Karađorđeve pobede nad Turcima podignu spomen – krst u kamenu posvećen Svetoj Trojici. Bio je to, prema nekim istorijskim izvorima, i prvi spomenik u Srbiji podignut u čast Ustanka, osveštan pod okriljem noći 1. septembra iste godine, na Velikoj pijaci u Pančevu, današnjem Gradskom parku.
Krst je dosezao visinu od 48 stopa (15,84 metra), sačinjen je od mermera, ali ime klesara nije sačuvano. Podignut je pobunjenoj Srbiji, da zauvek podseća na bratstvo Srba s ove i one strane Dunava, pa i uprkos činjenici, a to se može se saznati iz dnevničkog zapisa Đorđa Živanovića, jedno vreme profesora u pančevačkoj gimnaziji, da je na tom mestu zapravo viđen jedan drugi krst – rimokatolički.
„Rimokatolička vera je bila državna, a pravoslavno stanovništvo u većini. Taj spor oko prvenstva rešio je brigadni general Petar Terzić i sam pravoslavac. On je taj koji je savetovao proti ovdašnjem Andreji Arsenoviću da preko noći nekako slože delove krsta”, pribeležio je Živanović.
To je i učinjeno pod okriljem mraka svršenim činom, pred koji su stavljene vojne vlasti.
I tako je impozantan u svojoj lepoti, a još više u povodu i poruci koju je oglasio, Krst Svete Trojice na centralnom pančevačkom trgu ostao na punih 137 leta, sve do 1941, kada je po naređenju uprave grada, sastavljene od folksdojčera, uklonjen. Jer je baš to mesto, svedočio je i očevidac njegovog uklanjanja na početku Drugog svetskog rata, profesor Živanović, zatrebalo tada vlastima za grobnicu deset folksdojčera, koje je streljala jugoslovenska vojska, te je izdato naređenje da se krst demontira i odnese sa trga. I nisu pomogli argumenti da je istorijski, pa i umetnički izuzetno vredan, da su ispod njega primane posete austrijskih careva, a vojnici se zaklinjali i polazili u boj za Lombardiju, na Rajnu i Konstancu, Veronu... da je zemljište crkvena imovina.
„Na kraju, potegnut je najjači argument ’u osvećenu stvar se ne dira’ i pismeno o namerama da krst bude uklanjen obaveštena je Patrijaršija, a episkop Valerijan je odgovorio: „Dobro da ne ruše i samu crkvu.”
Ali ništa nije pomoglo. Vlasti su zapretile da će krst bombom razneti, a po molbi crkvene opštine kamenorezac Marinković demontirao je masivni krst od 108 delova, te su preneseni u portu Uspenskog hrama, a sam krst unesen u crkvu i celivan. U dnevniku prof. Živanovića sačuvano je i mišljenje ondašnjih Srba o uklanjanju krsta.
„Naši sugrađani Nemci, uklanjanjem ove drevne svetinje srpskog naroda, pokazali su dva značajna uspeha: jedan je to što su pred svetom pokazali stepen svoje trpeljivosti i kako se ljubav za ljubav vraća, drugi što je na mestu jednog materijalnog krsta podignuto više miliona krstova u srcima svih Srba, a ti krstovi odolevaju svakoj sili.”
I tako i bi. Na dva veka od ustanka, 2004. godine, Pančevci su opet dostojno izašli pred Karađorđa. Krst u slavu Prvog srpskog ustanka nanovo je izgrađen od retke vrste italijanskog, ružičastog mermera i vraćen na svoje mesto, u epicentar varoši na Tamišu.