U potrazi za Ulicom Milorada Pavića
Споменик Милораду Павићу у Ташмајданском парку (Фото: „Википедија”/Андрија12345678)
Članak o Miloradu Paviću „Svetski klasik koji u Srbiji nije dostojno upamćen”, nedavno objavljen u „Politici”, podstakao me je da iznesem svoje neslaganje s izborom beogradskih ulica nazvanih imenima domaćih književnika. Nekoliko godina posle smrti Dobrice Ćosića, čija dela na umetnički način verno prikazuju tragičnu istoriju Srba u 20. veku, u Beogradu nije bilo ulice sa njegovim imenom. Tek nakon što to javno istakao predsednik republike, komisija za imenovanje ulica setila se velikog književnika. Ali umesto da odbere značajnu saobraćajnicu, komisija je odabrala jednu zabačenu ulicu na savskoj padini. Ubrzo je i nekoliko preminulih umetnika i naučnika najvišeg značaja za naš narod dobilo uličice i sokake na obodu grada u kojima skoro i da nema stanovnika. Spomenimo samo neke od velikana koji su Srbiju trajno zadužili, a čija imena nose periferijske ulice zanemarljivog značaja: Dejan Medaković, Oskar Danon, Miroslav Čangalović, Stanislav Vinaver...
Ista vrsta nepravde nanesena je i Miloradu Paviću. Kada sam na mapi Beograda, u blizini Malog Mokrog Luga, video uličicu s imenom ovog proslavljenog pisca, pokušao sam da je nađem i fotografišem. Međutim, to nije bilo lako i za to je bio potrebno dosta vremena koje nisam imao. Naime, ulice u tom naselju toliko su uzane da automobili ne mogu da se mimoiđu i bez trotoara su. To su asfaltirane staze između nekadašnjih bašti i voćnjaka. Pošto tada nije bilo ni prolaznika koji bi mi pomogli, odustao sam od traganja. Ali bi zato u Moskvi svakako bilo lakše pronaći Milorada Pavića, čija je bista za njegova života postavljena ispred Biblioteke, u nizu bista velikana kao što je Dante Aligijeri.
Najveća ulica u Beogradu s imenom nekog književnika jeste novobeogradska avenija s imenom Otona Župančiča. Verovatno da neznatan broj Beograđana zna ko je bio i kojim zaslugama nas je zadužio ovaj slovenački dečji pesnik. Nama osamdesetogodišnjacima to ime je poznato jer su nam kao đacima osnovcima nuđene Župančičeve pesmice o dečaku Cicibanu. Ostao mi je u sećanju stih: „Ja sam dečak Ciciban/Cicibane, dobar dan.” Nedavno je, posle nekoliko decenija, iz Australije došla moja poznanica koja je nekada stanovala u toj ulici i izrazila čuđenje da isti naziv ulice još stoji.
Evo još nekoliko primedbi o nazivima beogradskih ulica. Ukinute su ulice nazvane po komunističkim veličinama: Titu, Kardelju, Lenjinu i nekim drugim. Međutim, još je ostalo onih zaslužnih za uvođenje poratnog sistema, od kojeg smo se, nadajmo se, konačno rastali. Neka od stranih su Klara Cetkin, Palmiro Toljati, Pariska komuna, a nemalo ima i onih domaćih.
Dragan Stanković,
Beograd