Povlačenje preko Peći
Повлачење српске војске према Косову и Метохији 1915. године (Фото: Самсон Чернов)
Nedavno je „Politika” publikovala izvanredan feljton o povlačenju srpske vojske i naroda preko Prizrena u Albaniju krajem 1915. godine.
Smatram da treba što više publikovati tekstove o događajima u Srbiji u 20. veku, jer je to nedovoljno izučavano u našem školstvu poslednjih decenija. O ovom povlačenju, stradanjima Srba i ovom vremenu, pisali su Slavenko Terzić, Vladimir Ćorović, Radomir Milićević, Mile Kordić, Ilija Braković i mnogi drugi, a veoma su korisni i memoari učesnika ovih stradanja.
Osim Prizrena, i Peć je bila stecište odstupanja. Preko Peći se povlačio veliki broj značajnih ličnosti: regent Aleksandar (spavao je u Dečanima), Nedić, Stojadinović (spavao je kod Živka Rajevića), župan Đaković, Mustafa Golubić, pesnik Milutin Bojić i mnogi drugi.
Iz Peći, do Podgorice i Skadra, povlačilo se u više pravaca: Peć–Čakor–Plav–Gusinje–Podgorica, Peć–Čakor–Andrijevica–Mateševo–Podgorica, Peć–Čakor–Andrijevica–Berane–Jelovica–Kolašin–Podgorica, Peć–Rožaje–Berane–Mojkovac–Podgorica. Svako mesto, dan, čas, čovek, posebna je priča.
Peć je tada imala oko 10.000 stanovnika, a kako je bilo krajem novembra 1915. godine zapisao je Ilija Braković („Životopis i Brakovići”): „U Peći smo ostali tri dana. U Peći se sleglo 150.000 srpskih vojnika, bilo je i preko 100.000 izbeglica. Tu se slegla i sva artiljerija koja dalje, preko Rugova nije imala kud...”
Glavni logor bio je na njivama naspram belopoljskog groblja, gde je i zakopan veliki deo artiljerije i drugog oružja. Takođe je oružje zakopano iza brda Jarinjek, pa i na samom brdu, s nadom da će se to nekad povratiti, ali posle 1918. godine ništa nije nađeno: sve su to Austrougari otkopali i pretopili u svojim livnicama.
Na Čakoru, planinskom vrhu iznad Rugova, iznemogla vojska je spalila 48 automobila i 44.000 seljačkih kola, da ih bi ostavila neprijateljima.
Vojnik, redov Neđo Nešović iz Kremne, zapisao je: „Krenusmo (iz Peći) uz Rugovsku klisuru. Pored puta padaju od umora i gladi naši vojnici. Sve mrtvac do mrtvaca. Iz dana u dan sve veća glad...” (Branko Pejović, „Politika”, 7. mart 2020).
Vojnik, Požežanin Đuro Nikolić, zapisao je: „U Peći ostajemo sedam dana. Tu smo bili svedoci da je zapaljena imovina srpske države, najveći deo ratne spreme pogorelo je i uništeno. Krenuli smo preko Rožaja za Podgoricu, ostavljeni sami...” (Branko Pejović, „Politika”, 17. jul 2021).
A kakva je situacija zatim bila u Crnoj Gori, opisao je Mile Kordić u knjizi „Komitski pokret”. General fon Veber naredio je marta 1916. godine da se odvedu u logor svi crnogorski oficiri, vojnici, činovnici, intelektualci, muškarci koji su sposobni za vojsku i porodice (žene i deca) oficira.
Vojvodi Đuroviću umrlo je petoro dece u logoru.
Iz Srbije i Crne Gore poslato je oko 500.000 u 30 glavnih i 290 pomoćnih logora u kojima je umrlo ili ubijeno oko 67.000 zarobljenih (logoraša) žena i dece. I deca su kriva „civilizovanoj” Evropi.
Mnogim zločincima je oprošteno radi „jugoslovenstva”, a Slovenci i Hrvati su insistirali da se ujedine sa Srbijom da bi izbegli plaćanje ratne odštete.
Prof. dr Branislav G. Nikolić,
Novi Beograd