Ulica može da bude kao koncertna dvorana
(Фото В.Ристић)
Vranje – Iako se bliži osamdesetoj godini života, ne odbija pozive da svira na veseljima, ali i običnim kafanskim sedeljkama koje su svakodnevne u njegovom rodnom kraju. Zijina svakodnevna relacija je od sela Pavlovca do Vranja, a ukoliko ima potrebe i poziva, putuje se i van Vranja, najčešće u Beograd.
Zijadin Kurtić svira saksofon. U odnosu na klasični južnjački muzički inventar koji čine truba, klarinet, harmonika, bubanj, violina i gitara, to je egzotika. Ovaj instrument je retkost u orkestrima na jugu Srbije.
– Ja sam kao muzičar odrastao uz klarinet. Kada su mi popustila pluća, morao sam da pređem na saksofon. Lakše se svira. I dalje patim za klarinetom, instrumentom koji sam počeo da sviram po uzoru na Kurtu Ajredinovića, najvećeg majstora u Vranju. Uz saksofon dovoljno je da se priključe harmonika i bubanj i eto jako dobrog muzičkog aranžmana za sva moguća veselja – objašnjava Zija zašto je promenio instrument.
– Govorili su mi da bolje sviram saksofon od nekadašnjeg predsednika Amerike Bila Klintona. Nisam u to siguran, ali znam da je pre saksofona klarinet bio i ostao moja najveća ljubav – kaže muzičar omiljen među Vranjancima.
Za razliku od svojih kolega muzičara iz mlađe generacije, Kurtić deluje skromno. Nije mnogo pričljiv i ne voli da se žali. Kaže, važno je samo zdravlje:
– Dok je čovek zdrav, on može sve da postigne i da bude srećan, da ima para, ljubav i da svuda stigne u veselju i poletu.
– Vremena su se promenila u odnosu na ona kada je Bakija Bakić kao muzičar bio poštovan – od predsednika opštine do svih direktora. Danas je na delu komercijalizacija, svi su počeli da sviraju sve i svašta. Promenili su se ljudi i njihovi ukusi. Sve je manje meraka, a mnogo više onih koji bi da se kroz veselje i razbacivanje novcem promovišu kao bogati ljudi. Postoje i takve komercijalne svirke, ali više volim one meraklijske sa poznatim ljudima – čućete od ovog saksofoniste sa bogatom muzičkom karijerom.
Od kada je ostao bez supruge Kurtić u selu Pavlovac živi sa sinom filmskog imena Vinetu i njegovom porodicom u kojoj su tri kćerke. Vinetu svira harmoniku i posvećen je usavršavanju u muzici. Retko zajedno nastupaju.
– Sin ima svoj orkestar koji neguje neki drugačiji muzički ukus u koji se ja često ne uklapam, zato i retko sviram sa njima – objašnjava Zijadin.
Kaže da mu ni danas nije teško, kada ga pozovu, da dođe sa kolegom koji svira harmoniku ili bubanj da naprave atmosferu.
– Često putujemo na ovakve svirke u gradove širom Srbije. Najčešće u Beograd. Zna se gde je novac, ali često i želja da se čuje autentični južnjački zvuk koji bar malo može da u zasenak baci prestoničku buku, onu muzičku u kojoj ima svega, a najmanje meraka i tonova za uživanje – priča iskusni muzičar.
Kaže da mu ne smetaju hladni dani i česta odsustva od kuće. Priznaje da je lepše kada svira na ulici koja je njemu kao „koncertna dvorana, a i ljudi su veseliji i opušteniji”.
– Kafana je uz muziku kuća meraka, veselja i tuge. Tu, uz piće, muzika dođe kao onaj najplemenitiji začin u životu. Zato znam kada su ljudi veseli i žele muzikom da nešto proslave, ali i kada kroz zvuk saksofona žele da utope svoju tugu. Naučio sam život svirajući različitim ljudima širom Srbije i nekadašnje Jugoslavije – prenosi nam svoja iskustva Kurtić.
Ovu skicu za portret jednog od omiljenog muzičara, koga znaju u svakoj vranjskoj kafani, sačinili smo u restoranu „Točak” na autobuskoj stanici u Vranju, dok je naš sagovornik sa svojim kolegom bubnjarem čekao autobus za Beograd.
– Merak je u Vranje, a pare su u Beogradu... Merak nema cenu, znaju to oni koji me zovu da im sviram – poručuje ovaj skromni i nenametljivi čovek, uz konstataciju da će saksofon svirati dok je živ, a onda i na „onom svetu”, jer to je jedino što zna da radi.